Centralna intezivna njega, Odjel za anesteziologiju i reanimaciju JU Bolnica Travnik, Bosna i Hercegovina
želudac, ulkus, želučani ulkus, bol, opstipacija
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
22.-25. travnja 2010. godine
U radu je prikazana primjena sestrinskog procesa u bolesnika s vijedom želuca, uzimanje sestrinske
anamneze, definiranje ciljeva i izbor intervencija, te sestrinsko - medicinski problemi s kojima se medicinska
sestra susreće u radu s ovim bolesnicima.
Skrb za sigurnost bolesnika za vrijeme anesteziološkog postupka počinje svaki dan ulaskom
anesteziološkog tehničara u operacijsku salu.
Anesteziološki tehničar prije dolaska bolesnika započinje provjeru ispravnosti anesteziološkog aparata,
monitora za praćenje vitalnih funkcija bolesnika, pribora za izvođenje anestezije, anesteziološkog ormarića s
lijekovima i potrošnim materijalom, aparata za sukciju i ambu-balona.
Anesteziološki aparati su kompjuterizirani i za ocjenu njihove ispravnosti potrebno je izvesti sve postupke
koje je odredio proizvođač i slijediti upute koje su ispisane na ekranu nakon što aparat uključimo.
Provjera ispravnosti se mora provesti svakoga dana prije početka rada.
Anesteziološki tehničar provjerava ispravnost laringoskopa, dostupnost izbora maski za anesteziju, priprema
endotrahealne tubuse (3-5 veličina) i vodilice (2 veličine) za oblikovanje i učvršćivanje tubusa. Provjerava rad
aparata za sukciju i na njega postavlja aspiracijski kateter.
Monitor za praćenje vitalnih funkcija se uključuje i provjerava ekran.
Zvučni se alarmi moraju obavezno rabiti, a granične vrijednosti alarma treba namjestiti i prilagoditi prema
dobi bolesnika.
Na kraju anesteziološki tehničar priprema štrcaljke s lijekovima koje moraju biti dobro i vidljivo označene, u
dogovoru s anesteziologom. Treba pripremiti infuziju i pribor za postavljanje perifernog venskog puta
bolesnika.
Najbolje je kada postoji protokol rada, da se sva oprema, potrošni materijal i lijekovi uvijek nalaze na istom
mjestu u svim operacijskim salama, tako da su lakše dostupni za vrijeme hitnosti, a time je i sigurnost
pacijenta povećana.
Sve veća informatizacija opreme zahtijeva povećanu stručnost u otklanjanju pogriješaka. Svaka nestručnost
u rukovanju može ugroziti pacijenta, zato anesteziološki tehničar mora poznavati aparaturu s kojom radi.
Važni čimbenici za sigurnost bolesnika tijekom anestezije su kvalificirano osoblje - anesteziolog i
anesteziološki tehničar, adekvatni uvjeti rada i protokoli rada.
Za svoje postupke odgovaraju anesteziolog i anesteziološki tehničar, svatko iz svog djelokruga rada, a
odgovornost je osobna.
Miastenia gravis je autoimuna bolest koja nastaje zbog djelovanja autoantitijela na acetilkolinske receptore
na postsinaptičkoj mišićnoj membrani. Posljedica toga je oslabljen učinak acetil-kolina koji je potreban za
mišićnu kontrakciju. Ujutro se bolesnik budi relativno odmoran,a tijekom dana nastaje slabljenje. Nije
prisutan umor,nego bolesnik ne može ponovno izvršiti određenu radnju.MG se obično javlja u dobi od 20 -30 god. i češća je kod žena.
Oblici MG: okularni, generalizirani, fulminantni, a u pedijatriji: kongenitalni i neonatalna MG.
Liječenje se provodi kortikosteroidima, plazmaferezom i timektomijom tj. uklanjanjem prsne žlijezde kod svih
bolesnika sa povećanim timusom (u 75% bolesnika) ili sa timomom (tumorom timusa).
Nakon timektomije pacijent se smješta u JIL, obavezan je monitoring i praćenje svih vitalnih funkcija.
Promatra se izgled rane, te izgled i količina dreniranog sadržaja na redon drenu. Pacijent se smješta u
Fowlerov položaj sa fleksijom glave. Med. sestra mora poticati pacijenta na iskašljavanje i što raniju
mobilizaciju.
Kod pacijenata sa MG može doći do miasteničke krize uzrokovane pogoršanjem mišićne slabosti do mjere
životne ugroženosti, zatajenja disanja, aspiracija hrane i sline. Takav bolesnik se obavezno liječi u JIL - u uz
umjetnu ventilaciju i pulmonalnu fizioterapiju.
Odjel za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje kardiokirurskih bolesnika, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, KBC Zagreb
uređaj za asistenciju klijetki ( RVAD, LVAD, BVAD), sestrinska skrb
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
22.-25. travnja 2010. godine
Ventricular assist device (VAD) ili uređaj za asistenciju klijetki ( UAK) je aparat koji pruža potporu kolanju krvi
u plućima i / ili sistemskom kolanju krvi kad pravo srce, uz pomoć uobičajene terapije lijekovima i
intraaortalne balon kontrapulsacije, nije u stanju održati normalane protoke krvi i tlakove u tim krvožilnim
podlogama. Da bi se postigla ova potpora, krv se preusmjerava od pravog pacijenta do uređaja za
asistenciju klijetki, koji tada pulsiranjem pumpa krv natrag u tijelo pod normalnim arterijskim tlakovima.
Sustav uređaja za asistenciju klijetki se može koristiti u nekoliko konfiguracija u cilju osiguravnja kolanja krvi,
tako da razlikujemo LVAD ( left ventricular assist devices), RVAD ( right ventricular assist devices), BVAD (
Bi- ventricular assist devices). U razdoblju od 11. 10. 2008. g. do 23. 11. 2009. g. na odjelu za
anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje kardiokirurskih bolesnika zbrinuto je osmero pacijenta
sa uređajem za asistenciju klijetki. Ovaj rad prikazuje način zbrinjavanja bolesnika sa uređajem za
asistenciju klijetki. Takav bolesnik zahtijeva interdisciplinarni pristup u kojem medicinska sestra ima važ nu
ulogu budući da se 24 sata nalazi uz krevet pacijenta i prva je koja može na vrijeme uočiti ugroženost
bolesnika i promptno reagirati.
Radeći istraživanje na Odjelu za transfuzijsku medicinu u Općoj bolnici Varaždin o broju i vrsti grešaka u
imunohematološkoj dijagnostici (1,5 %), te njihovom usporedbom s provedenim istraživanjima na tu temu u
svijetu (od 0 – 0,5 %) postavlja se pitanje na koji način svesti pojavu grešaka na minimum. Neke od grešaka
koje su se dogodile u svijetu usprkos uređenim sustavima u kojima je pojava grešaka svedena na minimum
imala su fatalne posljedice za pacijente, a time i za djelatnike i ustanove u kojima su se dogodile.
Ispravna identifikacija pacijenta od presudne je važnosti u liječenju pacijenta, te se ne smije dogoditi da se
bilo koji postupak provede na pogrešnom pacijentu jer može uzrokovati fatalne i neizbrisive pogreške. Ako
pogledamo sustave kontrole u razvijenom svijetu i usporedimo sa onim gdje smo mi danas uz minimalna
ulaganja u sustav kod nas može se učiniti mnogo.
Ispravna identifikacija pacijenta od presudne je važnosti u liječenju pacijenta, te se ne smije d ogoditi da se
bilo koji postupak provede na pogrešnom pacijentu jer može uzrokovati fatalne i neizbrisive pogreške.
Istraživanje rađeno u Općoj bolnici Varaždin na neki je način odraz sustava u našoj zemlji. Za uređenje
sustava koji će osiguravati sigurnost i kvalitetu pružanih usluga potrebno je provesti edukaciju djelatnika i
izdvojiti određena financijska sredstva, koja su zasigurno manja od posljedica i troškova koje se mogu javiti
u sadašnjem sustavu. Zakonska i moralna je obaveza da u svatko u svom djelokrugu rada uvijek daje
maksimum onog dobrog, da se slijede svjetske norme. Ponekad se može učiniti i nešto više, urediti sustav
prema vlastitim mogućnostima na najbolji mogući način, kvalitetan i siguran za p acijenta i za sve one koji u
tom sustavu žive i rade.
Djelotvornost i sigurnost primjene krvi i krvnih pripravaka ovisi o edukaciji i znanju svih sudionika tima koji
primjenjuje transfuziju. Cilj istraživanja bio je utvrditi učinak edukacije medicinskih sestara/tehničara na
sigurnost primjene eritrocitnih krvnih pripravaka.
Istraživanje je ustrojeno kao prospektivna studija (kohortno istraživanje), a odvijalo se u dv a vremenska
razdoblja na Klinici za kirurgiju i Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje KB Osijek. U istraživanje je
uključeno ukupno 85 ispitanika medicinskih sestara i tehničara srednje i više stručne spreme. Kao instrument
ispitivanja korišten je an ketni list koji je sadržavao 19 pitanja zatvorenoga tipa. Edukacija ispitanika
provedena je putem Standardnog operativnog protokola (SOP).
Provedenim istraživanjem utvrđena je povezanost edukacije ispitanika na sigurnost primjene krvnih
pripravaka, čime se ovaj način edukacije može smatrati objektivnim i pouzdanim pokazateljem učinkovitosti
edukacije i razine sigurnosti primjene krvnih pripravaka u ispitanoj skupini.
