Hipotermija je definirana kao nenamjerno smanjenje tjelesne temperature na manje od 35°C.
Razlikujemo dvije vrste hipotermije:
-primarna: nastaje zbog akcidentalnog izlaganja hladnoći,
-sekundarna: nastaje kada neka bolest uzrokuje poremećaj termoregulacije.
Hipotermiju dijelimo na tri osnovne grupe:
-blaga (32-35°C)
-umjerena (28-32°C)
-teška, po život opasna (<28°C).
Postoji i namjerno pothlađivanje, tzv. terapijska hipotermija moja se provodi kod bolesnika sa preživjelim kardiorespiratornim arestom.
Cilj rada je prikazati učestalost prijema i zbrinjavanja bolesnika u hipotermiji U Zavodu za hitnu medicinu, kao i tijek zbrinjavanja i postupke koji se pritom provode. Također za cilj smo imali istražiti broj reanimacija kod bolesnika u hipotermiji.
Zavod za hitnu medicinu tijekom 2010. godine primio je i obradio ukupno 101922 bolesnika, što je u 24-satnoj smjeni u prosjeku 250-300 bolesnika.
Od ukupnog broja pregledanih, 65 bolesnika imalo je dijagnozu hipotermije i to:
-42 bolesnika imalo je blagi stupanj hipotermije,
-12 bolesnika imalo je umjereni stupanj hipotermije,
-11 bolesnika imalo je teški stupanj hipotermije.
Pojavnost hipotermije bila je najčešća kod akutno intoksiciranih bolesnika (droga, alkohol), te kod bolesnika stradalih u teškim prometnim nesrećama.
Pojavnost hipotermije je zastupljena u svim godišnjim dobima, a ne samo u zimskom periodu i zastupljene su sve dobne i spolne skupine.
Bolesnici u teškom stupnju hipotermije trijažirani su kao 1. stupanj hitnosti, te njihova obrada započinje odmah u jednoj od sala za reanimaciju gdje se započinju provoditi mjere i postupci ugrijavanja i intenzivnog liječenja, do finalnog zbrinjavanja u Jedinici intenzivnog liječenja.
Važno je napomenuti kako je od ukupnog broja bolesnika u hipotermiji (65) njih 64 otpušteno kući nakon bolničkog liječenja sa poboljšanim zdravstvenim stanjem, a kod jedne bolesnice nastupio je smrtni ishod.
KBC Zagreb, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Odjel za anesteziologiju i intenzivno liječenje neurokirurških bolesnika
temperatura mozga, sestrinske intervencije
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Osnovni cilj zdravstvene njege bolesnika s teškom traumatskom ozljedom mozga je na vrijeme spriječiti i umanjiti razvoj sekundarnih oštećenja mozga. Kontinuirani monitoring temperature mozga važan je iz razloga što porast temperature mozga za 1 ̊ C dovodi do povećanja moždanog metabolizma za 6-9 %, što u konačnici znači povećani rizik za razvoj sekundarnih oštećenja mozga.
Cilj ovog rada je prikazati nove smjernice u zdravstvenoj njezi bolesnika s teškom traumatskom ozljedom mozga i prikazati važnost održavanja normotermije kod tih bolesnika.
Neinvazivna ventilacija (NIV) se definira kao bilo koji oblik ventilacijske potpore primjenjen bez upotrebe endotrahealnog tubusa,laringealne maske ili traheostomske kanile,a podrazumjeva korištenje respiratora koji podržavaju continous positive airway pressure(CPAP) ili biphasic positive airway pressure (BiPAP).
Kriterij za uključivanje pacijenta na NIV:
• Suradnja pacijenta(bitna komponenta koja isključuje delirantne,agitirane ili komatozne pacijente,pacijenti moraju imati očuvanu svijest)
• Dispneja(od umjerene do teške)
• Tahipneja(>24 udaha/min)
• Korištenje pomoćne muskulature kod disanja
• Hiperkapnija i respiratorna acidoza(pH7.10-7.35)
• Hipoksemija
Pogodna klinička stanja za neinvazivnu ventilaciju za većinu bolesnika su:
• Kronična opstruktivna plućna bolest(KOPB)
• Kardiogeni edem pluća
• Pneumonija
• Astma
• Postoperativni respiratorni distres i respiratorno zatajenje
• ARDS
• Neuromuskularna respiratorna isuficijencija
NIV koristi podršku raznih sučelja koji su se nastali razvijati prema što udobnijim i učinkovitijim svojstvima.Danas se koriste nazalne maske,orofacijalne maske,pune maske za lice,usnici(nastavci za usne),nazalni jastučići i helmet(kacige).
Procjena stanja pacijenta:
• Evidencija vitalnih znakova prije i nakon postavljanja pacijenta na NIV
• Evidencija acidobaznog statusa,plinova u krvi prije i nakon primjene NIV
• Evidencija i praćenje broja respiracija(90%)
• Procijena stanja svijesti
• procijena stanja-prisutnost simptoma i znakova(pluća,srce)
• priprema pacijenta –objasniti pacijentu sistem rada respiratora,potrebu za NIV
Sestrinske dijagnoze:
Neupućenost u način liječenja
Zabrinutost za vlastito stanje
Smanjena prohodnost dišnih puteva u svezi s pojačanom sekrecijom
Anksioznost
Visok rizik za povraćanje i aspiraciju
Visok rizik za oštećenje integriteta kože lica
Zavod za neonatologiju i intenzivno liječenje, Klinika za pedijatriju, KBC Zagreb
djeca, infekcije, VAP, strojna ventilacija
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Upala pluća uzrokovana ventilatorom (VAP) je definirana kao nazokomijalna pneumonija kod bolesnika koji su na strojnoj respiratornoj potpori (putem endotrahealnog tubusa ili kanile) dulje od 48 sati. Nazokomijalna pneumonija je vodeća komplikacija djece u jedinicama intenzivne medicine, sa značajnim utjecajem na stopu mortaliteta i morbiditeta. Ona nastaje u približno 8-28% strojno ventiliranih bolesnika, a učestalost joj se povećava za najmanje 1-3% po svakom danu trajanja strojne ventilacije.
Cilj istraživanja :
- pokazati broj ukupno ventilirane djece u odnosu na broj primljene djece u razdoblju od 1. 6. 2009. god. do 31. 12 2009. god.
- prezentirati broj ventilirane djece koja su ventilirana dulje od 24 sata
- prikazati učestalost respiratornih infekcija na ukupan broj ventilirane djece
- usporediti ima li osnovna bolest utjecaja na duljinu ventilacije
- usporediti rezultate ovog istraživanja sa prethodno provedenim u istom Zavodu
Metode rada
Istraživanje je provedeno u Zavodu za neonatologiju i intenzivno liječenje djece KBC-a Zagreb u razdoblju od 1.6.2009. god. do 31.12.2009. god. tijekom kojeg je ukupno primljeno 255 djece različitih dijagnoza.
U svrhu istraživanja korišteni su podaci iz medicinske dokumentacije djece na strojnoj ventilaciji kroz spomenuto razdoblje.
Rezultati rada
U praćenom periodu od ukupnog broja primljene djece ventilirano je njih 100. Šezdeset četvoro djece je bilo na mehaničkoj ventilaciji, a njih 36 je ventilirano dulje od 24 sata. Ukupan broj primljene djece razvrstan je po medicinskim dijagnozama na: neurokirurške pacijente, kardiokirurške pacijente, hematološke pacijente, kirurške i ostale (respiratorno zatajenje, mšićne distrofije, politraume, nefrološki pacijenti, poremećaji metabolizma i endokrinološki poremećaji ).
Po ovim skupinama najčešće su primani: ostali 43.9%, kardiokirurški pacijenti 31.7%, neurokirurški 31.7%
Pojava infekcija je praćena u djece ventilirane dulje od 24 sata gdje prednjače djeca iz skupine ostali i kardiokirurški pacijenti u kojih je zabilježen najveći broj infekcija. Najčešće su izolirane bakterije iz skupina stafilokoka, pseudomonasa, klebsijela i streptokoka.
Svi ćemo umrijeti u JIL-u! Možda radi duljeg životnog vijeka, napretka medicine i njenih tehničkih dostignuća. Hoće li ta smrt biti mirna, dostojanstvena? Hoće li se to zvati ortotanazija? Produljenje života pod svaku cijenu, korištenje svih raspoloživih resursa protiv volje pacijenta, sukladno volji obitelji dovest će možda do izlječenja, produljenja života pod svaku cijenu. Do distanazije?
Medicinske sestre u JIL-ovima najviše su izložene moralnom distresu i najviše trpe njegove posljedice. Nemogućnost odlučivanja o pacijentovoj skrbi, provođenje naloga liječnika, ispunjavanje želja obitelji koje su ponekad u suprotnosti sa željama pacijenta onemogućavaju medicinske sestre da kvalitetno i autonomno provode zdravstvenu njegu.
U odlučivanju o tome kada invazivno i intenzivno liječenje treba prijeći u palijativnu skrb (comfort care) ne sudjeluju medicinske sestre.
Što učiniti kada nismo u poziciji odbiti provoditi medicinski uzaludan tretman (futile treatment), a znamo da je volja pacijenta bila drugačija? Što učiniti kada moramo provesti naloge ustezanja nekog postupka (a mislimo drugačije)? Trebaju li nam doista klinički bioetičari, etičke komisije koje ne postoje samo na papiru? Hoće li edukacija medicinskih sestara iz područja bioetike dovesti do toga da medicinska sestra u JIL-u, u Hrvatskoj, danas, postane punopravan član tima koji sudjeluje u odlučivanju o pacijentovoj skrbi? Ne znam. Možda.
Hoće li edukacija obitelji, šire javnosti o mogućnostima i ograničenjima, komplikacijama i uspjehu intenzivne skrbi smanjiti pritisak na zdravsvene djelatnike, medicinske sestre, a time i moralni distres. Ne znam. Možda.
Djelatnost za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, OB Varaždin
etika, JIL, etika sestrinstva
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Etika je znanost koja izučava moral, njegove izraze, razvoj, teorije, načela i norme.
Danas postaje sve očitije i jasnije da moralno djelovanje nije samo ponegdje potrebno, nego je temelj ljudskog života.
Posljednjih desetljeća postignut je ogroman napredak u području medicinskih znanosti , osobito u dijelu boljega poznavanja etiologije i patogeneze bolesti, bržoj i preciznijoj dijagnostici te primjeni suvremenih načina liječenja zahvaljujući u velikoj mjeri razvitku intenzivne medicine. Došlo je i do „promjena etičke svijesti“ svih sudionika u procesu liječenja. Moć današnje medicine da odloži smrt, stvorila je teška moralna, etička i vjerska pitanja. U području intenzivne medicine nazočne su etičke dileme o održavanju i produžavanju života, invazivnim dijagnostičkim i terapijskim mjerama, primjeni agresivnih metoda liječenja (respiratorna potpora, monitoring, sedacija), dokazivanju moždane smrti.
Glavni ciljevi u jedinicama intenzivnog liječenja mogu se sažeti ovako: pružiti optimalan stupanj liječenja i zdravstvene njege i vršiti procjenu postignutih uspjeha, uvijek ublažavati bol i patnju, često ustrajavati u liječenju i povremeno dozvoliti dostojanstvenu smrt. Spomenuti pristupi ukazuju na to da bi pacijentu trebalo zajamčiti puni moralni i legalni status kao subjektu – individuumu. Pacijent je uvijek svrha, a ne sredstvo našeg djelovanja.
Kodeks medicinskih sestara i stručne, pravne, vjerske i etičke preporuke su samo smjernice za dobru praksu, a medicinska sestra u svom radu mora biti maksimalno kritična i sposobna odrediti granice dopuštenog, racionalnog i etičkog djelovanja bez obzira na tehničke mogućnosti.
