Klinički putevi predstavljaju multidisciplinarne planove koji pomažu u koordinaciji i pružanju
zdravstvene njege visoke kvalitete. Klinički put je dokument koji istovremeno opisuje uobičajen
način pružanja multidisciplinarnog kliničkog tretmana određenog tipa pacijenta i služi za
evidentiranje stvarno pruženih usluga.
Cilj ove strategije je da postoji prikaz kliničkog procesa od početka (prijema pacijenta) pa do kraja
(otpuštanja sa klinike). Klinički put osigurava zaštitu najbolje kvalitete tretmana pacijenta,
osigurava kontinuitet zdr. njege i liječenja i odgovarajuće upotrebe prihoda. Prednost kliničkih
puteva je u jednostavnoj upotrebi i pružanju dokumentacije koja je odmah na raspolaganju i
svima.
Takva funkcionalnost reducira vrijeme kliničkom osoblju za uvid u stanje pacijenata i njihovu
pretragu, smanjuje potrebu da se pacijentu postavljaju ista pitanja od strane različitih liječnika i
osigurava veći i bolji pristup bazi kliničkih podataka. Pisane forme dokumenata pružaju detaljne
podatke o pacijentu.
Prednosti integriranih kliničkih puteva su poboljšanje zdr. njege i sigurnosti pacijenata,
unapređenje multidisciplinarne komunikacije i timskog rada, reduciranje dokumentacije
formiranjem jedinstvenog protokola pacijenta i eliminiranje grešaka i propusta u radu, te
povećanje pravne sigurnosti medicinskog osoblja. Mogući nedostaci su inicijalno teže prihvaćanje
svih učesnika provođenja kliničkog puta, kako medicinskog osoblja tako i pacijenata.
Klinički putevi su podjednako važni za pacijente kao i za kliničko osoblje, specifični su i
individualni za svaku zdravstvenu ustanovu. Ustrojeni plan zdr. njege do u detalje predstavlja
korake od velike važnosti za njegu pacijenta sa specifičnim kliničkim problemom, opisujući
očekivani napredak pacijenta.
U toku je projekt uvođenja kliničkih puteva u organizaciji Ministarstva zdravlja Federacije Bosne i
Hercegovine u koji je uključena i Opća bolnica “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, Sarajevo. Početna
iskustva su pozitivna i zadovoljavajuća.
Međuljudsku komunikaciju možemo najšire odrediti kao dinamički i složeni proces u kojem ljudi
šalju i primaju verbalne i neverbalne poruke, da bi ih drugi razumjeli i da bi drugi njih razumjeli.
Najčešća tema istraživanja komunikacije zdravstvenog osoblja i um irućih bolesnika usmjerena je
na problematiku da li priopčiti tešku dijagnozu ili ne.
Često se postavljaju pitanja:
Zašto se ne razgovara s umirućim bolesnicima?
Kada treba razgovarati s umirućim bolesnicima?
Što treba reći umirućim bolesnicima?
Tko treba razgovarati s umirućim bolesnicima?
Što se može učiniti da se unaprijedi komunikacija s umirućim bolesnicim a?
Cilj rada je predstaviti primjenu loše i dobre komunikacije te pronaći modele za unaprijeđivanje
komunikacije s umirućim bolesnicima, sve radi poboljšanja kvalitete života u borbi sa smrću koju
je nemoguće pobijediti . I u porazima na ovom polju zdravstveni djelatnici koji rade sa umirućim
bolesnicima ulaze nekada i više nego što su mislili da mogu.
Jedini način unaprijeđenja komunikacije je dodatno obrazovanje zdravstvenog osoblja koje radi s
umirućim bolesnicima putem seminara na kojima bi prisustvovali različiti profili stručnjaka, a
tokom kojih bi se vodile zajedničke rasprave o primjerima iz djelatnosti. Prijedlozi su uvođenje
vježbi - komunikacije metodom igranja uloga uz istovremeno snimanje komunikacije na video
medije. Na taj način se mogu unap rijediti i teoretska znanja i usavršavati vještine vođenja
komunikacije s bolesnicima. Uvjet je da se u organizacijskim ustanovama učine takve promjene
koje će omogučiti da se komuniciranje s bolesnicima počne konačno smatrati isto toliko vrijednim
poslom kao što su rutinski medicinski zahtjevi.
Komuniciranje s neurološkim pacijentom općenito je otežano zbog njihove dijagnoze koja utječe
na njihovo psihofizičko stanje,a posebno tijekom intubacije i ventilacije pomoću respiratora.
Najčešće dijagnoze u JIL-u neurološke klinike su: SAH (najčešće su u komi,nema komunikacije),
Myastenia gravis, Guillain-Barre, ALS
Načini na koje možemo komunicirati s pacijentima:
mimikom
djelomičnim,odnosno,ograničenim pokretima glave
pisanje po papiru
pisanje po plahtI
pokazivanje rukama na problematična mjesta
Najčešća pitanja koja im postavljamo su:
da li ih nešto boli
da li su žedni ili gladni
da li im je hladno ili vruće
da li žele promijeniti položaj
da li ih je potrebno aspirirati
Komunikacija vezana uz zahvate pacijenta kao
kupanje
unos hrane i tekućine
davanje ljekova i infuzijskih otopina
odlazak na pretrage
odvajanje od respiratora
ostalo
Najveći i najčešći problem u komunikaciji osim toga što je većina neuroloških pacijenata u komi je
i ta što su većinom psihički promijenjeni pa ponekad nemožemo shvatiti njihove želje,a nekada se
one ni ne smiju ispuniti.
Zbog toga je vrlo bitno da medicinsko osoblje prilikom svakog izvođenja, kako dnevnih, tako i
povremenih zadataka pacijentu,objasni što će se,kako i na koji način napraviti.
Jedina prava psihička pomoć koja se može pružiti u takvoj situaciji je razumijevanje i shvaćanje
pacijentovih potreba i ono što kod nas nije uobičajeno,a trebalo bi se svakako
koristiti,je upotreba audio-vizualnih pomagala kako bi im se što više olakšao njihov boravak u
bolnici i umirilo njihovo psihičko stanje.
Djelatnost za transfuzijsku medicinu, Županijska bolnica Čakovec
registar, krv, prenosive bolesti, biljezi
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Od 2003. godine sustavno pratimo sve osobe s pozitivnom biljezima na HAV, HBV, HCV, HIV ½ i
sifilis, a koje su testirane na našoj djelatnosti screening EIA testovima.
U razdoblju od 2003- 2007. godine testirali smo 1552 osobe (2077 uzoraka). Od 2077 uzoraka
1265 je ambulantnih pacijenata, 732 su bolnička pacijenta, a 80 uzoraka je dobrovoljnih
darivatelja krvi. 244 osobe (398 uzoraka) bilo je pozitivno na HBsAg, anti-HCV, HIV ½ Ag+At, i
TPHA testove, čime su predstavljali javnozdravstveni problem za svoju okolinu.
Praćenjem svih biljega HBV-a, moguće je pratiti i serokonverziju oboljele osobe, odnosno svaku
pojedinu fazu bolesti čime se pridonosi njenom liječenju i praćenju učinaka liječenja, te
pravovremenom spriječavanju nastanka ciroze jetre ili karcinoma jetre.
Važnost praćenja testiranja osoba, osobito na HBV, HCV i HIV je i u činjenici da, na primjer: 2/3
osoba pozitivnih na anti-HCV biljeg uopće nema saznanja o tome i da je bolest otkrivena slučajno
bilo kao preoperativna obrada ili u okviru obrade drugih bolesti i stanja, a poznato je da čak 80%
osoba ostane u kroničnoj fazi s mogućnošću razvoja ciroze ili karcinoma ukoliko terapije ne
počne na vrijeme. Pravovremeno otkrivanje osoba pozitivnih na navedene biljege omogućuje
kontrolu širenje bolesti, ali i pravovremeni početak liječenja.
I. Bosanac, Nada Krešo , Đ. Horvat, M. Malešević ,K. Kancir
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu -HZTM, Odjel za pripravu testnih reagencija, Zagreb
Hrvatski zavod, transfuzija, referentni centar, ispitivanje
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu-HZTM je referentni centar za transfuzijsku med.
Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH. Od 1993.god.HZTM provodi svake godine program
redovitog multicentričnog ispitivanja kontrole kvalitete imunohematološkog (IH) testiranja u
transfuzijskoj djelatnosti RH.
Testiranjem su obuhvaćeni svi centri u RH: Regionalni zavodi, Klinički lab. za transf.med.i
Stanice za transfuzijsku med.općih bolnica. Sudjelovanje u testiranju je dobrovoljno, a objavljeni
rezultati ispitivanja anonimni. Obradom prikupljenih podataka imamo si gurniji uvid u kvalitetu IH
testiranja u transf. djelatnosti RH.
Cilj je utvrditi postotak točnosti u izvođenju prije transfuzijskog IH testiranja (odrađivanje krvnih
grupa sustava ABO i Rhesus, testove pretraživanja na iregularna protutijela, identifikac iju
specifičnosti ireg. protutijela i testove podudarnosti-križne probe).
Rezultati multicentričnog ispitivanja kakvoće IH testiranja u transfuzijskoj djelatnosti RH prikazani
na tablici 1 i 2 u razdoblju od 1993. do 2007. godine ukazuju na potrebu stand ardizacije tehnika i
postupaka testiranja te ujednačeno interpretiranje rezultata. Uočena je povezanost točnosti
rezultata testiranja s opremljenošću laboratorija i stručnom osposobljenošću djelatnika.
Dugogodišnjim praćenjem rezultata ispitivanja dobili smo uvid u funkcioniranje transfuzijske
službe RH glede IH testiranja, koji upućuje na obaveznu potrebu reorganizacije transfuzijske
službe, kako bi se ujednačena razina kvalitete IH testiranja postigla u svim centrima koji se bave
imunohematološkom djelatnošću.
