Jedinica reanimatologije, anesteziologije, i intenzivnog liječenje, Odsjek poluintenzivnog liječenja, OB “Dr. T. Bardek“, Koprivnica
poluintenzivno liječenje, organizacija, suradnja, timski rad, edukacija
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 22.-25. travnja 2010. godine
Odsjek poluintenzivnog liječenja je mjesto gdje se vrši nadzor, njega i liječenje bolesnika s potencijalno teško
narušenim fiziološkim stanjem, š to zahtijeva tehničku ili mehaničku potporu u održavanju života. Bolesnici
koji se primaju u OPIL nalaze se u reverzibilnom medicinskom stanju, koje ima mogućnost stvarnog
oporavka. Svaka jedinica poluintenzivnog liječenja bi trebala osmisliti vlastiti način rada, izričito propisati
kriterije za prijem i otpust iz OPIL-a.
OPIL naše bolnice otvoren je 17.11.2008. godine u sklopu Jedinice reanimatologije,anesteziologije i
intenzivnog liječenja. Razlog otvaranja bio je preopterećenost JIL-a, nedostatak kreveta, odgađanje
planiranog operativnog programa, zbrinjavanje akutnih bolesnika na odjelima bez dežurnog liječnika i
zbrinjavanje akutnih bolesnika na odjelima bez monitoringa.
Odsjek se nadovezuje na JIL, ima 7 kreveta smještenih u 3 dvokrevetne sobe i jednu jednokrevetnuizolaciju. Rad je organiziran u 3 smjene. Ukupno ima 6 sestara srednje stručne spreme i jedna viša. Prema
potrebi usko surađujemo sa osobljem JIL-a. Radimo sa 50% kapaciteta sa 4 eventualno 5 kreveta. Bolesnici
su pod stalnim nadzorom liječnika anesteziologa, a po pozivu dolaze i drugi liječnici na konziljarne preglede i
vizitu. Surađujemo sa gotovo svim odjelima naše bolnice. Timski rad, kontinuirana edukacija i rad po
protokolima neizostavni su dio rada medicinske sestre na takvom odjelu. U skoroj budućnosti nadamo se
zapošljavanju novih sestara, kupnji potrebne opreme i radu na svih 7 kreveta.
Prijem djeteta u bolnicu uvijek predstavlja izuzetno stresnu situaciju za cijelu obitelj. Prijem djeteta u jedinicu
intenzivnog liječenja posebice je stresan budući da se gotovo uvijek radi o neplaniranom prijemu, tek u
manjem broju slučajeva su prijemi planirani. Razlozi prijema su stanja koja aktualno ili potencijalno
ugrožavaju život djeteta s neizvjesnim ishodom liječenja.
Jedinice za intenzivno liječenje novorođenčadi i djece su specijalizirane jedinice unutar pedijatrijskih odjela.
Zbog svojih specifičnosti - izgled, vrlo često invazivni i bolni postupci koji se provode nad teško bolesnim
djetetom, pravila ponašanja - predstavljaju izvor stresa kako za bolesnu djecu, roditelje tako i za osoblje.
Trenutkom prijema djeteta u jedinicu intenzivnog liječenja sva pažnja medicinskog osoblja na prvom mjestu
je usmjerena na stabilizaciju odnosno liječenje djeteta dok se na roditelje djeteta nerijetko u tim trenucima ili
potpuno zaboravlja ili im se ne poklanja dovoljno pažnje ili im se pristupa primjererno. Kasnije tijekom
liječenja s roditeljima se uspostavlja partnerski odnos iako je on najčešće generaliziran odnosno roditeljima
se ne pristupa individualno, sukladno njihovim potrebama.
Medicinsko osoblje posebice medicinske sestre sadašnjim oblicima formalne i neformalne edukacije ne
dobivaju dostatnu edukaciju o pristupu i načinima ophođenja s roditeljima životno ugroženog djeteta.
Skala stresa roditelja( autori Carter i Miles, Parental stressor scale 1982, 1984, 1989) opisuje četiri najveća
stresora za roditelje hospitaliziranog djeteta - okružje i zvukovi, izgled i ponašanje djeteta, odnos s osobljem,
narušavanje uloge roditelja. Obzirom da je okružje jedinice intenzivnog liječenja naše svakodnevno radno
okružje nerijetko nismo svjesni činjenice kako takvo okružje djeluje ne roditelje kojima je upravo okružje u
koje je njihovo dijete primljeno u tim trenucima jedan od najstresnijih faktora, odmah nakon zdravstvenog
stanja i izgleda njihovog djeteta.
Da bismo znali koje ćemo postupke provoditi odnosno kako ćemo pristupati roditeljima u svakodnevnoj
komunikaciji moramo biti upoznati s potrebama roditelja koje se mijenjaju tijekom liječenja njihova djeteta.
Prijem životno ugroženog djeteta u jedinicu intenzivnog liječenja predstavlja izvor stresa kako za dijete tako i
za roditelje. Ostvarivanje dobrog međuodnosa s roditeljima predstavlja važan dio skrbi o djetetu.
Prepoznavanje problema i potreba roditelja dio je svakodnevnog rada medicinskog osoblja a poznavanje
promjena potreba roditelja te poduzimanje pravilnih postupaka u cilju ostvarenja dobre komunikacije
zahtjeva stalnu edukaciju unutar tima ali i uspostavljanje suradnje te konzultiranje drugih djelatnosti.
Hipertenzija se javlja u velikom broju bolesnika sa transplantiranim bubregom. Cilj rada bio je prikazati
sestrinsku procjenu i praćenje hipertenzije u bolesnika nakon transplantacije bubrega. Pacijent dolazi u
jedinicu intenzivnog liječenja gdje medicinska sestra prati invazivni arterijski krvni tlak, te ga kao član tima
procjenjuje u odnosu na ostale parametre: diurezu, početak primjene imunosupresivne i antihipertenzivne
terapije, te parenteralni unos tekućine i hrane.Po dolasku bolesnika na transplantacijski odjel nastavlja se sa
neinvazivnim mjerenjem krvnog tlaka te poticanjem peroralnog unosa tekućine i dijetalne prehrane, te
tjelesne aktivnosti. Dalje se titrira imunosupresivna i antihipertenzivna terapija prema vrijednostima krvnog
tlaka i laboratorijskim nalazima. Cijelo vrijeme boravka u bolnici sestra educira osobu sa transplantiranim
organom što je važan dio strukturirane sestrinske skrbi. Cilj edukacije je bolesnikovo razumijevanje i
prihvaćanje potreba za novim životnim navikama. To se odnosi na pravilno uzimanje lijekova i svakodnevno
mjerenje tlaka te bilježenje izmjerenih vrijednosti. Pridržavanje pravilne prehrane s višim udjelom proteina i
manje soli te redovito vaganje; optimalna rehidracija, provođenje tjelesne aktivnosti , te dolaženje na redovite
kontrole u transplantacijsku ambulantu. Regulacija hipertenzije kod transplantiranih bolesnika je neizmjerno
važna jer ona doprinosi riziku za srčano-žilnu bolest i disfunkciju presatka. U radu je prikazan i slučaj osobe
J.B. sa transplantiranim bubregom, cjelokupno praćenje i korekcija tlaka za vrijeme boravka u bolnici te u
transplantacijskoj ambulanti kroz proteklu godinu.
Klinika za traumatologiju Zagreb, Jedinica intenzivnog liječenja
bol, karakteristika boli, procjena boli, mjerenje boli, uloga medicinske sestre, uloga bolesnika
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 22.-25. travnja 2010. godine
Bol je subjektivno, neugodno, osjetilno i emocionalno iskustvo povezano s aktualnim ili potencijalnim
oštećenjem tkiva. Neliječena bol može biti razlogom pogoršanja bolesnikova općeg stanja i važan uzročnik
poremećaja životnih funkcija.
„Bol je sve što osoba koja je doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji „
Danas u bolničke standarde pripada pravo bolesnika na odgovarajuću procjenu i liječenje postoperacijske
boli. Primjer tog standarda, bol se smatra „ petim vitalnim znakom „ u liječenju bolesnika. Temeljita procjena
boli, njezin intenzitet i kvaliteta zajedno s procjenom temperature, pulsa, krvnog tlaka i respiracije nužna je u
cilju odabira i primjene najučinkovitije analgezije prilagođene bolesnikovim potrebama. U našoj JIL -a
najučinkovitije liječenje postoperacijske boli postižemo primjenom sustavne kontinuirane intravenske
analgezije kontrolirane od bolesnika, tzv. PCA ( patient controlled an algesia ). Ovu metodu analgezije
primjenjujemo poslije ortopedskih operacija u regionalnoj anesteziji kod bolesnika kojima je uščuvana svijest,
svjesnih i kooperativnih. Medicinska sestra ima važnu ulogu u procjeni i liječenju boli. Sestrinskom
dijagnozom boli, pripremom bolesnika i primjenom ordinirane analgezije kroz: dvadesetčetirisatni nadzor
bolesnika, osposobljenošću za holističkim zbrinjavanjem i orjentiranjem na svakodnevne ljudske potrebe.
Bolesnika poučimo kako će neodgovarajuće liječenje boli imati negativne posljedice na oporavak.
Upućujemo ga kako je bol nužno liječiti čim se pojavi umjereno jaka bol ( VAS 4 ), a ne čekati najgoru
moguću bol, jer tada je liječenje zahtjevnije i s većim nuspojavama. Uspostaviti odnos povjerenja i pokazati
bolesniku kako mu vjerujemo, upoznati ga s načinom liječenja i uvažavati njegovo mišljenje kadgod je
moguće.
Bolesnik sam sebi određuje intervale doziranja propisanog analgetika unutar određenih vremenskih granica.
Ovaj pristup liječenju, daje bolesniku individualnu kontrolu, također i samokontrolu boli što umanjuje njegovu
tjeskobu, strah, potištenost, te ga čini zadovoljnijim, a medicinsku sestru uspješnijom u svom znanju i
vještinama.
Anestezija je nezaobilazni dio svakog operativnog zahvata. Bilo da se radi o lokalnoj ili općoj anesteziji
obvezna je kako bi se na humani način izvršili razni zahvati koje bi bez iste bilo u nekim slučajevima gotovo
nemoguće izvršiti. Svakim operativnim zahvatom pacijenti nam podaju svoj život u naše ruke, a samo
pravilnim praćenjem od strane adekvatno educiranih i stručnih osoba možemo pravodobno otkriti promjene i
reagirati na vrijeme.
