akupunktura, metoda liječenja, kronična bol, medicinska sestra/ tehničar
''7. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. travnja 2014. godine
Akupunktura (acus = igla,pungere = zabadati) je starokineska metoda liječenja.
Termin akupunktura, prvi je upotrijebio Nizozemac Wilhelm Ten Rijn. Jedna je od
glavnih metoda liječenja u tradicionalnoj kineskoj ali i tibetanskoj i ajurvedskoj
medicini. Svjetska zdravstvena organizacija priznaje ju kao metodu liječenja boli tek
1967. godine.
Akupunktura je terapeutska tehnika koja se zasniva na ubadanju sterilnih igala na
specifičnim lokalnim i udaljenim točkama na koži, čime se uspostavlja ravnoteža (Qi)
vitalne energije koja struji kroz tijelo. Tradicionalna kineska medicina drži da energija
prolazi organizmom putem dvanaest meridijana.
U Ambulanti za bol, Klinike za traumatologiju, KBC Sestre milosrdnice Zagreb,
liječenje akupunkturom prakticira se posljednje četiri godine, putem grupnog
tretmana prema spolu i dijagnozi, u trajanju pola sata, svakodnevno kroz deset dana.
Temeljna indikacija za ovu vrst liječenja su bolesnici s kroničnom bolnom
simptomatologijom lokomotoronog sustava kojima su kontraindicirani operativni
zahvati ili pak liječenje postoperativne boli nakon neuspješnih postoperacijskih
zahvata (fail back surgery syndroma – FBSS). Najčešće su to bolesnici s bolovima u
kralježnici, ramenima, kukovima ili koljenima.
Medicinska sestra kao član zdravstvenog tima u Ambulanti za bol ima važnu zadaću
u procesu liječenje boli tretmanima akupunkturom. Njezina zadaća je da bolesnika
prije početka liječenja educira o samoj metodi liječenja, pouči ga kako kvantitativno i
kvalitativno procjeniti i opisati intenzitet boli te ga upozoriti na moguće komplikacije
liječenja. Tijekom samog postupka, medicinska sestra asistira liječniku prilikom
plasiranja igle, prati stanje bolesnika tijekom tretmana te vadi igle nakon završenog
tretmana.
Posebna je zadaća medicinske sestre načiniti VAS procjenu boli pacijenta prije i
nakon akupunkturnog tretmana, jer se jedino na taj način može objektivizirati
uspješnost liječenja, te dugoročno pratiti i procjenjivati kvalitetu postavljanja
indikacije za tretman po pojedinim dijagnozama ali i po liječnicima-terapeutima.
Vodjenje adekvatne sestrinske dokumentacije pruza nam mogućnost stručnog i
znanstvenog valoriziranja ove značajne terapeutske tehnike. Važna je i edukativna
uloga medicinske sestre jer pacijenta koji trpi kroničnu bol educira VAS skali kako bi i
ubuduće znao sam procijeniti i valorizirati bol.
Traumatsko oštećenje mozga nije degenerativne ili kongenitalne naravi,nego je
uzrokovano vanjskom fizičkom silom koja dovodi do smanjenog stanja svijesti.
Traumatska povreda mozga vodi privremenom i trajnom oštećenju kognitivnih i
fizičkih funkcija.
Moždani udar (stroke) je treći vodeći uzrok smrti uopšte, trauma je vodeći uzrok smrti
u prve 4 dekade života,a trauma mozga implicira u najmanje polovini broja uzroka.
Teška trauma mozga je vodeći uzrok smrti mladih ljudi u BiH.
Najvažnija komplikacija TPM je razvoj intrakranijalnog hematoma.
Bez efektivnog hirurškog menadžmenta IKH se može transformirati u drugom
pravcu.
Zbog toga uticaj Neurohirurga u tretmanu takvih pacijenata je enorman,i možda,više
nego u bilo kojoj drugoj vrsti urgentne medicine,agresivnost i brzina i vještina kojom
se obezbjeđuje tretman intrakranijalnog hematoma,determinirat će ishod.
Bolesnici s traumatskim ozljedama predstavljaju velik dijagnostički i prognostički
izazov u rahabilitaciji
Zdravstvena njega obuhvata sve postupke vezane uz bolesnika od dolaska na odjel,
pripreme za operativni zahvat, postoperativnog praćenja stanja i sprečavanja
komplikacija, pa do njegovog odlaska kući ili u drugu zdravstvenu ustanovu.
Najčešće komplikacije kod TPM su:
- Febrilnost, anemija, hipergligemija, hipertenzija, kardijalna aritmija, poremećaj
elektrolita
Cilj rada: Prikazati slučajeve sa neurotraumom koji su se liječili na Klinici za
neurohirurgiju i koji su primjenom aktuelnih algoritama imali uspješan rezultat
liječenja.
Prognoza pacijenata sa neurotraumom je neizvjesna,i varira od visoke stope
smrtnosti i u najrazvijenijim centrima preko značajnog broja vigilnih koma,pa do
odličnog ishoda.
Agresivna i urgentna kardiopulmonalna i neurološka resuscitacija udružena sa
pravovremenim operativnim tretmanom ( kad je potrebno),napredan i savremen
multimodalni monitoring u specijaliziranoj neutohirurškoj intenzivnoj
jedinici,predstavlja najbolji pristup u obezbjeđenju dodatnog boljeg ishoda.
Savremena tehnološka dostignuća i kolaborativan pristup neurotraumatiziranom
pacijentu, između neurohirurga i neurointenziviste i neurosestre,značajno su
reducirali smrtnost pacijenata sa TPM.
Usprkos svim ohrabrujućim dostignućima u poboljšanju tretmana sa izrazitom i
teškom traumatskom povredom mozga i intrakranijalnim traumatskim krvarećim
lezijama,ostalo je još prostora za poboljšanje ishoda.
Kritičkim pregledom recentne literature utvrđeno je da kvaliteta pružanja zdravstvene njege
često ovisi o različitim ograničenjima posebice u nestabilnim političkim, ekonomskim i
socijalnim uvjetima, u određenom društvu. To ujedno znači i da su kvaliteta nastave, učenje i
ishodi/kompetencije tri vrlo varijabilne kategorije i da kao takve značajno ovise o motivaciji
nastavnika, njihovoj spremnosti da poučavaju i da koriste najbolje nastavne tehnike i pristupe
(koje istovremeno zahtijevaju i najveće zalaganje).
Postoji veliki broj teorija zdravstvene njege, no jako je puno autora pisalo o zdravstvenoj
njezi kao humanističkoj znanosti koja je u poimanju čovjeka i njegovog bitka sveobuhvatna,
te o zdravstvenoj njezi kao znanosti zasnovanoj na teoriji koja je lako primjenjiv a u
svakodnevnim kliničkim situacijama. Prema njihovom mišljenju zdravstvenu njegu čini veći
broj sastavnica: skrb o bolesnom i zdravom pojedincu, iskren odnos prema njima i njihovim
obiteljima, pružanje podrške, poštivanje ljudskih prava i dostojanstva te aktivna suradnja s
drugim zdravstvenim profesionalcima. Uz to, zdravstvena njega mora biti utemeljena na
znanstvenim dokazima kako bi se postigla najveća razina sigurnosti bolesnika i visoka
kvaliteta skrbi. Brilowski G.A. (2005.) spominje tri važna atributa zdravstvene njege: odnos
između osobe koja skrbi i osobe za koju se skrbi, aktivnosti medicinske sestre te njihove
profesionalne i osobne stavove. On naglašava da sami proces njege (aktivnosti) uključuje
više od afektivnih pitanja brige o nekome, odnosno uključuje implicitno odgovornost za
obavljanje aktivnosti u skladu s kompetencijama, prisutnost i terapeutski dodir kao način
komunikacije s bolesnicima.
Jedno od temeljnih pitanja vezanih uz zdravstvenu njegu jest: kako i što se uči na studiju
sestrinstva. Zadatak svake obrazovne institucije je ne samo osposobiti studenta da razumije i
primjeni usvojena znanja i vještine, već da stalno unapređuje i dizajnira tehnike i metode
učenje i poučavanje kako bi usvajanje znanja i vještina bilo učinkovitije. Refleksija vlastitog
iskustva u stvarnim kliničkim situacijama postala je jedna od važnijih tehnika učenja (case
study). Koristeći svoja iskustva studenti mogu lakše kritički promišljati, rukovoditi zahtjevnim
kliničkim situacijama i uočavati prioritetne probleme bolesnika. Neki autori (Jarvis, 1992;
Freshwater, 2002.; Taylor, 2006.; Ekebergh, 2007.) posebno težište stavljaju na etičku i
estetsku komponentu učenja, odnosno strategiju učenja pomoću refleksije unutar umjetnosti:
kroz slikanje, poeziju, književnost, glazbu i sl. Te tehničke, praktične i emancipacijske vrste
refleksije pomažu studentima da razumiju neke od često skrivanih ili skrivenih stanja
bolesnika. Uz to pružaju mogućnost razvoja transkulturalnosti, razumijevanja za druge
kulture, vjere ili običaje.
Unatoč mnoštvu pozitivnih iskustava u učenju putem refleksije, ovu tehniku nije uvijek
moguće koristiti unutar suvremenog obrazovanja medicinskih sestara. Najčešće je to zbog
ograničenja sadržaja unutar kurikuluma, rigidne organizacije provođenja obrazovnih
programa, te često velikog broja studenata. Čvrsto osmišljen moduli studija koja uključuje
veliki broj studenata ograničavaju istraživanje studentskih iskustava u praksi i kao takvi
ograničavaju razvoj kulture zdravstvene njege. Nastavnici sestrinstva moraju preuzeti
odgovornost za identificiranje pravog načina poučavanja studenata sestrinstva, te se posebno
usmjeriti prema poticanju refleksivnosti i kritičkog promišljanja.
Endotrahealna intubacija je postupak zbrinjavanja disajnog puta gdje plasiramo endotrahealni
tubus direktno u traheju. To je krajnja alternativa kad treba hitno uspostaviti prohodnost
disajnih puteva pacijenata bez svijesti
• kod operacija na glavi i vratu, da bi se oslobodilo operativno polje za nesmetan rad
hirurga;
• kad je potrebno kontrolisati intrapulmonalni pritisak u toku operacija u - pacijenti sa
respiratornim i kardiorespiratornim arestom;
• grudnom košu;
• kod svih hirurških inetrvencija koje se izvode u nepovoljnom položaju, kao sto su
polusedeći, potrbušni, leđni ili bočni;
• da se spriječi aspiracija povraćenog ili regurgitiranog želudačnog sadržaja u disajne
puteve anesteziranog pacijenta;
• da spriječi naduvavanje želudca kada se asistirani ili kontrolisano disanje otežano
izvodi;
• da obezbijedi i zaštiti disajni put u pacijenta bez svijesti;
• da se odloži ili izbegne traheotomija u pacijenta sa poremećajem disanja, koji mogu
trajati nekoliko dana;
Pribor koji je potreban za izvođenje endotrahealne intubacije:
• laringoskop; endotrahealni tubus različite veličine; uvođač; lokalni anestetik; šprice;
Magilova hvataljka; materijal za fiksaciju tubusa; aspirator i sukcioni kateter;
stetoskop, kapnometar; rukavice; kisik i prateća oprema; oprema za oksigenaciju i
ventilaciju prije postupka za intubaciju.
Nikada ne ukidati mogućnost spontanog disanja pacijenta ako se predhodno nismo uvjerili da
je ventilacija intermitentnim pozitivn im pritiskom na masku moguća. U nekim slučajevima
mora se odustati od intubacije i operacija. Bolje je da je pacijent razočaran, nego mrtav.
Zadovoljavajuća tkivna perfuzija pretpostavka je održavanja funkcije i strukture stanica, tkiva i
organa pa je i nadzor hemodinamske funkcije važna zadaća zdravstvenih djelatnika u
jedinicama intenzivne medicine.
Kliničkim nadzorom (praćenje tlaka i pulsa, boje kože, diureze, drugo) ne možemo dovoljno
rano spoznati hemodinamske poremećaje.
Primjena različitih monitora omogućuje nam da na vrijeme spoznamo slabost srčane funkcije,
poremećaj krvnih žila (vazokonstrikcija ili vazodilatacija) te manjak ili višak volumena u krvnim
žilama.
Temeljni oblik hemodinamskog nadzora je primjena plućnog arterijskog katetera (PAK). PAK
je danas napušten u mnogim sredinama zbog pojave novih manje invazivnih metoda (PiCCO,
LiDCO, Vigileo, ICG, ultrazvuk,...).
Primjena novih metoda je znatno jednostavnija i one mogu dati dovoljno informacija za
liječenje hemodinamski nestabilnih bolesnika u JIM-u.
