Sonja Kalauz, Petra Sučić, Ella Zimmerman
Zdravstveno veleučilište Zagreb
zdravstvena njega, učenje, kritičko promišljanje, refleksivnost
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Kritičkim pregledom recentne literature utvrđeno je da kvaliteta pružanja zdravstvene njege
često ovisi o različitim ograničenjima posebice u nestabilnim političkim, ekonomskim i
socijalnim uvjetima, u određenom društvu. To ujedno znači i da su kvaliteta nastave, učenje i
ishodi/kompetencije tri vrlo varijabilne kategorije i da kao takve značajno ovise o motivaciji
nastavnika, njihovoj spremnosti da poučavaju i da koriste najbolje nastavne tehnike i pristupe
(koje istovremeno zahtijevaju i najveće zalaganje).
Postoji veliki broj teorija zdravstvene njege, no jako je puno autora pisalo o zdravstvenoj
njezi kao humanističkoj znanosti koja je u poimanju čovjeka i njegovog bitka sveobuhvatna,
te o zdravstvenoj njezi kao znanosti zasnovanoj na teoriji koja je lako primjenjiv a u
svakodnevnim kliničkim situacijama. Prema njihovom mišljenju zdravstvenu njegu čini veći
broj sastavnica: skrb o bolesnom i zdravom pojedincu, iskren odnos prema njima i njihovim
obiteljima, pružanje podrške, poštivanje ljudskih prava i dostojanstva te aktivna suradnja s
drugim zdravstvenim profesionalcima. Uz to, zdravstvena njega mora biti utemeljena na
znanstvenim dokazima kako bi se postigla najveća razina sigurnosti bolesnika i visoka
kvaliteta skrbi. Brilowski G.A. (2005.) spominje tri važna atributa zdravstvene njege: odnos
između osobe koja skrbi i osobe za koju se skrbi, aktivnosti medicinske sestre te njihove
profesionalne i osobne stavove. On naglašava da sami proces njege (aktivnosti) uključuje
više od afektivnih pitanja brige o nekome, odnosno uključuje implicitno odgovornost za
obavljanje aktivnosti u skladu s kompetencijama, prisutnost i terapeutski dodir kao način
komunikacije s bolesnicima.
Jedno od temeljnih pitanja vezanih uz zdravstvenu njegu jest: kako i što se uči na studiju
sestrinstva. Zadatak svake obrazovne institucije je ne samo osposobiti studenta da razumije i
primjeni usvojena znanja i vještine, već da stalno unapređuje i dizajnira tehnike i metode
učenje i poučavanje kako bi usvajanje znanja i vještina bilo učinkovitije. Refleksija vlastitog
iskustva u stvarnim kliničkim situacijama postala je jedna od važnijih tehnika učenja (case
study). Koristeći svoja iskustva studenti mogu lakše kritički promišljati, rukovoditi zahtjevnim
kliničkim situacijama i uočavati prioritetne probleme bolesnika. Neki autori (Jarvis, 1992;
Freshwater, 2002.; Taylor, 2006.; Ekebergh, 2007.) posebno težište stavljaju na etičku i
estetsku komponentu učenja, odnosno strategiju učenja pomoću refleksije unutar umjetnosti:
kroz slikanje, poeziju, književnost, glazbu i sl. Te tehničke, praktične i emancipacijske vrste
refleksije pomažu studentima da razumiju neke od često skrivanih ili skrivenih stanja
bolesnika. Uz to pružaju mogućnost razvoja transkulturalnosti, razumijevanja za druge
kulture, vjere ili običaje.
Unatoč mnoštvu pozitivnih iskustava u učenju putem refleksije, ovu tehniku nije uvijek
moguće koristiti unutar suvremenog obrazovanja medicinskih sestara. Najčešće je to zbog
ograničenja sadržaja unutar kurikuluma, rigidne organizacije provođenja obrazovnih
programa, te često velikog broja studenata. Čvrsto osmišljen moduli studija koja uključuje
veliki broj studenata ograničavaju istraživanje studentskih iskustava u praksi i kao takvi
ograničavaju razvoj kulture zdravstvene njege. Nastavnici sestrinstva moraju preuzeti
odgovornost za identificiranje pravog načina poučavanja studenata sestrinstva, te se posebno
usmjeriti prema poticanju refleksivnosti i kritičkog promišljanja.