UVOD: LM je supraglotičko sredstvo koje se sve češće upotrebljava u osiguranju dišnog puta u anesteziji. Ona je jedno od najrevolucionarnijih otkrića u anesteziji. Izumio ju je britanski anesteziolog Archie Brain 1981. godine, a kao njegov trinaesti patent, registrovana je 1982. godine. Do 1985. godine, urađeno je oko 4000 insercija LM. 1987 godine je napravljena prva LMA Classic sa silikonskim cuffom i to je bila prva komercijalna laringealna maska. Do sada je upotrebljena preko 300 miliona puta.
CILJ: Cilj ovog rada je prikaz sve češće upotrebe LM u svakodnevnom radu. Korištena je Ambu Aura Once LM za jednokratnu upotrebu i pokazala se kao veoma efikasna i sigurna. Izuzev kod urgentnih stanja i nemoguće intubacije, u svim slučajevima upotrebe LM, pacijenti su morali zadovoljiti određene kriterije.
METODE: Radi se o retrospektivnoj studiji za koju su podaci uzeti iz anestezioloških listi za period od 2006. do 2013. godine. Podaci su uzeti u periodu oktobar-decembar 2012. i juni-juli 2014. godine.
REZULTAT: Obrađeno je ukupno 2438 slučajeva upotrebe LM u općoj anesteziji. 2006. godine korištena je u samo 4%, a 2013 godine u 24,2% operativnih zahvata. Urađeno je 13 Sectio Cesarea uz upotrebu LM. U oko 3% slučajeva je bila drugi izbor. Korištena je u 29 slučajeva neuspjele intubacije i u 11 slučajeva kod neuspjele spinalne anestezije. Nije bilo komplikacija u ventilaciji, laringospazma, bronhospazma i aspiracije želučanog
sadržaja. Periferna saturacija O2 (puls oksimetar) uvijek je bila iznad 95%,
ZAKLJUČAK: Iako je endotrahealni tubus i dalje neprikosnoveni „zlatni standard“ u obezbjeđenju dišnog puta, LM se izborila za svoje mjesto i u rutinskoj anesteziji. Mogućnost lake insercije i njena sigurnost se iz dana u dan sve više dokazuju.
Medicinska prijavno–dojavna jedinica (MPDJ) vitalna je komponenta sustava izvanbolničke hitne medicinske službe (HMS) i lanca preživljavanja. Hrvatski indeks prijema hitnog medicinskog poziva za MPDJ osnovni je alat za trijažu svakog poziva, te savjeta pozivatelju glede pomoći ili samo-pomoći. Jedna od bitnih uloga Hrvatskog indeksa prijema hitnog medicinskog poziva je savjetovanje pozivatelja i davanje uputa za osnovne mjere za održavanje života do dolaska tima hitne medicinske službe. Pružanje telefonskih uputa osnovnih mjera za održavanje života sukladno smjernicama Hrvatskog indeksa prijema hitnog medicinskog poziva započinje ako pozivatelj navodi je pacijent bez svijesti, te ne diše ili bez
svijesti i diše agonalno. Svakako je potrebno spomenuti bitnost dostupnosti automatskih vanjskih defibrilatora (AVD), te rane defibrilacije. Provođenje programa javno dostupne rane defibrilacije propisano je pravilnikom NN 120/13, a lokacije AVD-a dostupne su na http://www.aed.hr/index.php/lokacije.
Od iznenadnog srčanog zastoja svake 1,7 minute umire jedna osoba. AVD može drastično povećati šanse za preživljavanje (za 70%) kod iznenadnog srčanog zastoja. Iz statistike American Heart Association: < 8% oboljelih od iznenadnog srčanog zastoja prežive u izvan bolničkim uvjetima. Provođenje KPR udvostručuje ili utrostručuje šanse za preživljavanje, kada se AVD koristi za isporuku šoka u prvoj minuti – srčana akcija se postigne u 90% slučajeva. Najčešći uzrok smrti u Republici Hrvatskoj su posljedice srčano-žilnih bolesti, a smatra se da od iznenadnog srčanog zastoja godišnje premine 6000-7000 osoba. Odmah započeta KPR održava 20-30% normalne cirkulacije krvi. Time se izbjegava oštećenje mozga
i srca. Potrebno je razlučiti radi li se o iznenadnom srčanom zastoju uz pretpostavku da je srčani zastoj povezan sa srcem ili o srčanom zastoju kao posljedici hipoksije ili traume. Kod iznenadnog srčanog zastoja, uz pretpostavku da je povezano sa srcem, provodi se vanjska masaža srca, a nakon 10 minuta kreće se na klasičan KPR. Ako je pretpostavka da je uzrok srčanog zastoja kao posljedica hipoksije ili traume – provodi se klasična KPR. Vrijeme od kolapsa do početka KPR-a je ključni faktor preživljavanja u izvanbolničkim uvjetima. Uporan i dobro obučen dispečer može prepoznati srčani zastoj i započeti pružati upute za KPR preko telefona za manje od jedne minute.
Propofol je emulzija lipida u vodi koja sadrži sojino ulje,glicerol i lecitin iz žumanjca jaja i kao takav je pogodan medij za proliferaciju mikroorganizama.
Sadašnje formulacije Propofola sadrže 0,005 % disodijum edetata koji samo USPORAVA rast mikroorganizama ali ga NE SPRJEČAVA, prema USP standardima.
Incidencija poslijeoperacijskih infekcija najčešće se veže uz kirurške ili dijagnostičke postupke.
Ipak, prema dostupnim mikrobiološkim i kliničkim dokazima korištenje Propofola koji je prilikom ili nakon otvaranja bio kontaminiran predstavlja dodatni faktor rizika.
Komunikacija je prenošenje i primanje raznih podataka između dvije ili više osoba a upotrebom komunikacijskih kanala kojima se ti određeni podaci prenose bilo to u pisanom ili govornom obliku. Postoji nekoliko klasifikacija komunikacije : komunikacija s obzirom na način komuniciranja te komunikacija s obzirom na svrhu. Medicinska sestra / tehničar u svom se radu i to svaki dan moraju koristiti komunikacijskim vještinama a pacijenti dobre komunikacijske vještine često pripisuju zdravstvenim djelatnicima koji su topli i imaju razumijevanja, s kojima je lako razgovarati, koji se predstave na početku razgovora, koji djeluju samopouzdano, koji postavljaju precizna i lako razumljiva pitanja.
Istraživanje vezano za komunikaciju provedeno je u Kliničkom bolničkom centru Rijeka na kirurškim klinikama lokaliteta Rijeka. U istraživanje je uključeno 50 pacijenata te 50 medicinskih sestara / tehničara. Kao najbolji mogući izbor za provođenje istraživanja odabrane su anonimne ankete. Cilj istraživanja je bio saznati razinu komunikacije između medicinskih sestara / tehničara i pacijenata te razinu komunikacije između samih zdravstvenih djelatnika; saznati razmišljanja i stavove pacijenata vezano za komunikaciju medicinske sestre / tehničara prema njima te saznati razmišljanja i stavove medicinskih sestara / tehničara vezano za komunikaciju na radnom mjestu te željom za edukaciju kako bi se poboljšale i usavršile komunikacijske vještine. Nakon analize anketnih listića uvidjelo se da pacijenti nisu realno ispunili listiće a razlog tome je što se nisu htjeli nikome zamjeriti i nekoga naljutiti a medicinske sestre / tehničari nisu ispunili 15 anketnih listića te su neki izjavili kako ne smatraju da je komunikacija bitna a svega njih 5 je izjavilo kako je potrebno uvesti edukaciju kako bi se komunikacijske vještine poboljšale i usavršile.
Dobivenim rezultatima uvidjelo se da je razina komunikacije loša te da je prijeko potrebno uvesti edukaciju a samim time će se poboljšati i samo provođenje zdravstvene njege te će učinjenim postupcima biti zadovoljni kako pacijenti a tako i medicinske sestre / tehničari.
Jug D, Trempetić V, Semijalac M, Stanešić S, Lubina Ž, Strauss Patko M, Vuk T.
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
dobra komunikacija, HZTM, dobrovoljni davatelji krvi
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Uvod: Dobrovoljni davatelji krvi (DDK) krv daju vođeni idejom da nekome pomognu i za uzvrat ne očekuju naknadu. Najmanje što im se može pružiti je iskren, otvoren i ljubazan odnos. Zato je dobra komunikacija uz stručnost osnovni zahtjev koji djelatnici na uzimanju
krvi moraju zadovoljiti.
Cilj: Prikazati način uspostavljanja dobre komunikacije s DDK u svakodnevnom radu djelatnika na uzimanju krvi, te potaknuti na razmišljanje i ostale zdravstvene djelatnike o uvođenju dobre komunikacije u svrhu poboljšanja usluga.
Metode: Komunikacija djelatnika na uzimanju krvi s DDK ostvaruje se:
1. Direktnim razgovorom
2. Uvažavanjem mišljenja
3. Putem Knjiga žalbi
4. Pomoću propagandnog materijala
5. Putem reklamacija
Uspješnost ostvarenja komunikacije prati se različitim indikatorima kvalitete (nuspojave pri davanju krvi, neuspjele punkcije i sl.).
Rezultati: Razgovor s davateljima, pogotovo tijekom davanja krvi i opuštena atmosfera ostvaruje srdačan i iskren odnos koji motivira na ponovni dolazak davanja krvi. Analiza upitnika o zadovoljstvu davatelja, kao i prijedloga i kritika navedenih u Knjigama žalbi upućuju
na poboljšanja u međusobnom odnosu. To je pokazala i studija provedena u HZTM u kojoj su obrađeni podaci praćeni 13 godina, iz kojih je vidljivo da je nezadovoljstvo DDK vezano uz neprikladnu komunikaciju iznosilo 19 %.
Zaključak: Dobra komunikacija na uzimanju bitan je element u svakodnevnom radu s DDK. Educiranost osoblja, stručnost, ljubaznost i pristupačnost u radu, rezultira obostranim zadovoljstvom. Međutim, komunikaciju je potrebno svakodnevno unapređivati jer krvni
pripravci ne mogu se proizvesti na umjetan način, a zadovoljni davatelj je osoba koja nam se uvijek vraća. Na taj način se osiguravaju stalne dovoljne zalihe krvi.
