Postoperacijski kognitivni deficit je komplikacija koja produžava bolničko liječenje, povećava cijenu liječenja, dovodi u pitanje uspjeh kirurškog liječenja, a može pogoršati i kvalitetu života poslije operacije ukoliko ti deficiti perzistiraju. Bolesnici u JIL–u budu često uzbuđeni, smeteni i osjećaju se neudobno, ponekad postaju jasno psihotični (psihoza JIL –a) što uvelike utječe na njihovu sigurnost. Terapijski odnos sestra-bolesnik može imati povoljan terapeutski učinak, tj, biti u funkciji liječenja bolesnika. On se gradi kroz terapijsku komunikaciju s pacijentom, ali i s drugim članovima tima (liječnici, socijalni radnici, psiholog, druge sestre, obitelj i prijatelji bolesnika). Sestrinska uloga nije predviđati ishod bolesti, već pravovremeno uočiti
preddelirantna stanja i potencijalnu opasnost, te se boriti za zdravlje i kvalitetniji život.
Efikasan tretman životno ugroženog pacijenta zavisi od pristupa tima, sistema smjernica koje vode osoblje tjekom prvog pregleda i postupaka kojima se spašava život. Prestanak disanja i srčanog rada ne znači definitivnu smrt. Takve osobe se mogu povratiti u život, čak sa potpunim kvalitetom blagovremenim započinjanjem reanimacije i primjenom adekvatnih tehnika i protokola oživljavanja.
Kardiopulmonalna reanimacija je kombinacija mjera ozivljanja koje se poduzimaju da bi bolesniku, koji je dozivio kardiopulmonalni arest ponovno uspostavila funkcija srca i disanja.
Glavni cilj izvodenja mjera reanimacije je osigurati dostatnu kolicinu kisika mozgu, srcu i drugim vitalnim organima, sve dok se slozenijim postupcima KPR-a ne uspostavi adekvatna srcana akcija i disanje.
Kontraindikacije za reanimaciju su ako je srcani zastoj trajao vise od 20 minuta, terminalna faza neizljecive bolesti, mrtvacka ukocenost, pojava mrtvackih pjega te destruktivne povrede mozga.
Sepsa (sistemska upala uzrokovana infekcijom), teška sepsa (sepsa praćena disfunkcijom jednog ili više vitalnih organa) i septični šok (teška sepsa praćena hipotenzijom refraktornom na volumen) među vodećim su uzrocima smrti u JIL-u. U kliničkoj slici sepse najčešće dominiraju povišena tjelesna temperatura, zimica, tresavica, te pridruženi simptomi organa koji je izvor septičnog zbivanja. Nizom složenih patofiziološka zbivanja u sepsi i septičnom šoku dolazi do difuznog oštećenja endotela, povećane propusnosti kapilara, redistribucije volumena, mikrovaskularnih tromboza, ishemije tkiva, višeorganskog oštećenja i apoptoze. Cilj hemodinamskog monitoriranja je postići adekvatnu perfuziju i oksigenaciju tkiva. U tome nam uvelike pomaže invazivni i neinvazivni monitoring hemodinamike. Prema zadnjim smjernicama sepse (Surviving sepsis campaign) cilj hemodinamskog monitoriranja u teškoj sepsi i septičnom šoku jest postići za vrijeme prvih 6 sati: CVP 8 – 12 mmHg, MAP ≥65 mmHg, diurezu ≥0.5 ml/kg/h, ScvO2 ≥70% ili SvO2 ≥65%, normalizirati laktate. Za prikaz slučaja odabran je bolesnik sa ozljedom vratne kralješnice koji je u sklopu septičnog šoka razvio MODS (poremećena funkcija 2 ili više vitalnih organa), a potom i MOF (zatajivanje 2 ili više vitalnih organa), te koji je zahvaljujući provedenim potpornim mjerama intenzivnog liječenja uspješno vitalno stabiliziran.
hemodinamski monitoring, medicinske sestre i tehničari, vitalno ugrožen bolesnik
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Hemodinamski monitoring omogućuje kontinuirano praćenje stanja pacijenta. Predstavlja temelj nadzora vitalno ugroženog bolesnika u JIL-u. Mjerenje hemodinamskih parametara baza je u liječenju politraumatiziranih bolesnika, bolesnika sa teškim oblikom sepse, u stanjima šoka, hipertenzije, hipotenzije, te kod pacijenata koji su bili podvrgnuti većim kirurškim zahvatima. Uloga medicinskih sestara i tehničara u JIL-u je kompleksna i izrazito zahtjevna. Medicinsko osoblje će kontinuirano pratiti moguće patološke promjene u hemodinamskom monitoringu, registrirati nepravilnosti, obavijestiti liječnika te u skladu s time pravovremeno reagirati, postaviti ciljeve u daljnjem liječenju, te na kraju sve pažljivo dokumentirati.
Invazivni monitoring obuhvaća:
- invazivno mjerenje arterijskog tlaka
- centralni venski tlak
- monitoring plućnog arterijskog tlaka
- PiCCO monitoring
- LiDCO monitoring
- monitoring intrakranijskog tlaka
- monitoring saturacije u bulbusu vene jug.
Osnovne zadaće medicinskih sestara i tehničara kod vitalno ugroženih bolesnika odnose se,kako na prepoznavanje temeljnih principa rada da bi sam ishod liječenja bio što uspješniji, tako i izvođenje postupaka i određenih vještina kako bi se hemodinamskim monitoringom postigla što veća uspješnost u liječenju.
Institut za medicinu u SAD-u 1999. godine ukazao je na činjenicu da 98 000 ljudi svake godine umire zbog medicinskih pogrešaka u bolnicama. Ured državnog inspektora za zdravstvo i socijalnu skrb (Office of Inspector General for Health and Human Services) utvrdio
je 2010. godine oko 180 000 Medicare pacijenata umrlih zbog neadekvatne bolničke njege. Recentne studije pokazuju da je ta brojka možda i veća te da uključuje od 210.000 do 440.000 bolničkih pacijenata preminulih zbog pogreške koja se mogla spriječiti. Ako su brojke
točne, medicinske pogreške treći su po redu uzrok smrti u SAD -u, odmah iza karcinoma i srčanih bolesti. Jedna je pogreška koja se stalno ponavlja, ali slabo razumije, Gossypiboma: ime kojim se označava ostavljanje kirurških spužvi, kompresa ili ručnika u tijelu pacijenta
(gossypium: lat. pamuk + Boma sva. mjesto skrivanja). Procjene govore da se Gossypiboma događa jednom u 100 do 300 kirurških zahvata i jednom u 1000 do 1500 abdominalnih operacija. Spužva je samo jedan primjer kirurških pribora koji se nenamjerno ostavljaju u tijelu
pacijenta tijekom operacije. Najčešće su to igle, oštrice noževa, sigurnosne igle, skalpeli, štipaljke, škare, ručnici i elektrokirurški adapteri. Osim toga, ostavljaju se i pincete, forcepsi, vrhovi i usisne cijevi sisaljki, dijelovi ultrazvučnih sondi, pumpice za ispiranje, vodilice kriotoma i kirurških lasera te mjerni uređaji. Postoje mnogi rizici za zdravlje koji proizlaze iz ostavljenog kirurškog pribora u tijelu pacijenta. Štetne posljedice uzrokovane ostavljenim priborom uključuju reakciju lokalnog tkiva, infekcije, perforaciju i začepljenje krvnih žila te smrt pacijenta u boli i patnji.
U našem hrvatskom istraživanju iznosimo podatke dobivene temeljem intervjuiranjem 100 ispitanika: ciljanih grupa kirurga, sestara instrumentarki te ostalog osoblja na kirurškim odjelima i poliklinikama. Cilj rada bio je ispitati postojanje problema, istražiti moguće uzroke
zaboravljanja materijala u ljudskom tijelu, utvrditi tipove instrumente koji se najčešće ispuštaju te odnos prema vlastitoj i tuđoj pogrešci.
