Moždani udar je rapidni gubitak moždane funkcije zbog poremećaja dotoka krvi u mozak. Može nastati zbog ishemije (nedostatak protoka krvi) uzrokovane blokadom (tromboza, arterijska embolija) ili zbog krvarenja. Kao rezultat zahvaćeno područje mozga ne može funkcionirati što može rezultirati u nemogućnosti osobe da pomakne jedan ili više udova na zahvaćenoj strani, nemogućnošću razumijevanja govora ili formuliranja riječi,nemogućnošću vida na jednoj strani vidnog polja. Moždani udar zahtjeva hitnu medicinsku pomoć. U Republici Hrvatskoj prvi je uzrok smrtnosti i invalidnosti. U ishemijskom moždanom udaru, dotok krvi u odrađeni dio mozga je umanjen ili prekinut, što dovodi do disfunkcije moždanog tkiva u zahvaćenom području. Postoje četiri razloga zbog kojih se ovo može dogoditi:
1. Tromboza (opstrukcija krvne žile lokalno formiranim krvnim ugruškom)
2. Embolija (opstrukcija uzrokovana ugruškom koji je nastao negdje drugdje u tijelu)
3. Sistemska hipoperfuzija (opće smanjenje krvnog protoka)
4. Venska tromboza
Moždani udar se dijagnosticira putem nekoliko tehnika: neurološki pregled (poput Nihss skale), CT (najčešće bez kontrastnog pojačanja) ili MR, Doppler ultrazvuk i arteriografija. Jedan od liječenja ishemijskog moždanog udara je tromboliza. Koristi se rekombinantni aktivator tkivnog plazminogena (rtPA) unutar tri sata od nastupa simptoma ako nisu prisutne kontraindikacije (poput abnormalnih vrijednosti laboratorijskih testova, visoki krvni tlak ili nedavni kirurški zahvati). Drugi način liječenja je trombektomija. Trombektomija moze biti mehanička i aspiracijska. Mehanička trombektomija se radi tako da se stent-retriever postavi na mjesto okluzije tj. tromboze i nakon nekoliko minuta povuče nazad u kateter s idejom da se zajedno s njim uvuče tromb. Kod aspiracijske trombektomije se koristi sustav Penumbra. On djeluje tako da uspostavlja ponovno kolanje krvi u pogođenom području mozga, te tako sprječava trajni gubitak moždanih stanica i oštećenja mozga. Postupak uključuje umetanje katetera u krvnu žilu kroz preponu,koji putuje do vrata. Zatim se jos manji kateter postavi u mozak pored ugruška koji se usiše.
Pisati o intravenskoj kanili kao izvoru,putu i ulaznom mjestu za nastanak i prenošenje infekcije,čini se arhaično. Međutim,svakodnevna praksa(često pogrešna) nalaže nam da se podsjetimo na sve rizike koje sa sobom nosi intravenska aplikacija lijeka. Želim staviti naglasak na aplikaciju anestetika i drugih medikamenata pri izvođenju anestezije,imajući u vidu specifičnosti u sastavu,pakiranju i učestalosti korištenja istih. Ogroman broj ljudi u svijetu je nosilac HBV(3-5%) , HCV(3%), ali ne smijemo zaboraviti ni HIV pozitivne (40 000 000) osobe.Aplikacija intravenske kanile,njeno korištenje i održavanje kod takvih pacijenata zahtijeva izuzetnu pažnju.Ona postaje izvor i put širenja infekcije ,ali i ulazno mjesto za zdrave pacijente,ukoliko ne radimo po svim principima aseptičnog rada. Moramo se voditi pretpostavkom da je krv potencijalno infektivna,ukoliko nije urađen test na pomenute viruse(1),te se prema njoj tako i odnosimo.Oni koji rade u kliničkoj praksi svakodnevno koriste intravensku kanilu za aplikaciju medikamenata i svjedoci su često neadekvatnog održavanja intravenske kanile. Ukoliko se ne držimo aseptičnog rada ,mi postajemo vektori, koji prenose infekciju sa bolesnog na zdravog pacijenta.To će se desiti ukoliko set medikamenata koji pripremamo za anesteziju ne pripremimo i ne dajemo pod strogo aseptičnim uslovima,pazeći da ni u jednom trenutku intravenska kanila,medikament ili šprica ne postane dio zatvorenog Vogralikovog lanca u nastanku i širenju infektivne bolesti,sa posebnim osvrtom na prije navedene HBV,HCV i HIV .Ovo naglašavam zbog toga što su pakiranja medikamenata za anesteziju često veća od količine lijeka koju planiramo dati jednom pacijentu,ali i njihov sastav može biti takav da su dobra podloga za rast mikroorganizama(npr. Propofol). Individualno doziranje,odnosno navlačenje medikamenata iz večih pakovanja,korištenje beziglenih pripoja(sa pozitivnim potiskom),ili skretnica na infuzionim sistemima sačuvati će pacijenta od katastrofalne pogreške, kakva je prijenos infekcije,ali i nas kao odgovornu osobu za aplikaciju lijeka.
Jadrešić L., Iveljić M., Valentić J., Ćuruvija I., Marković M., Safić H., Babić I., Đogić V, Bingulac-Popović J., Juraković Lončar N., Strauss-Patko M., Jukić I.
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
NAT testiranje, dobrovoljni davatelji krvi (DDK), organizacija transporta uzoraka
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Odsjek za NAT (engl. Nucleic Acid Testing) testiranje dobrovoljnih davatelja krvi (DDK) započeo je sa radom u ožujku 2013. g. u sklopu Odjela za molekularnu dijagnostiku HZTM-a u Zagrebu, za sve prikupljene donacije krvi u Republici Hrvatskoj. Osim davatelja krvi testiraju se i svi davatelji organa, tkiva i matičnih stanica te autologne donacije. Testiranje se izvodi na individualnoj donaciji (ID NAT), Procleix Ultrio Plus testom na 3 Tigris uređaja (Grifols, Španjolska). Triplex testom se istovremeno detektiraju sve tri nukleinske kiseline virusa HIV-1 RNA, HCV RNA i HBV DNA.
Za ID NAT testiranje koristimo uzorak plazme iz krvi uzete u EDTA epruvetu, dostavljene i centrifugirane unutar 72 h od uzimanja. Dostava uzoraka je centralizirana i obavlja ju ista dostavna služba cestovnim ili zračnim prometom za sve transfuzijske centre radnim danom i subotom u večernjim satima. Testiraju se uzorci iz 7 transfuzijskih centara: HZTM, TC Osijek, TC Split, TC Rijeka, TC Dubrovnik, TC Varaždin i TC Zadar. Ambalaža u kojoj se dostavljaju uzorci zadovoljava zahtjeve pakiranja za biološke i infektivne tvari sukladno UN3373. Informatizacija transfuzijske medicine u RH provedena je u sklopu centralizacije transfuzijskih centara. Slanje podataka o uzorcima i rezultatima NAT testiranja vrši se putem transfuzijskog informacijskog sustava eDelphyn. Pri primitku uzoraka kontrolira se broj uzoraka i uspoređuje s pristiglom listom iz e-Delphyn-a. Testiranje započinje istu večer po primitku, nastavlja se tijekom noći bez intervencija operatera. Validacija rezultata je iduće jutro. Dnevno se obradi od 700-1000 uzoraka iz svih centara, od toga 300-400 uzoraka stiže centraliziranom dostavom. Problemi s dostavom su vrlo rijetki, a vezani su uz vremenske neprilike ili ljudsku grešku. Uvođenje još jednog obveznog probirnog testa za sve donacije prikupljene u RH centralizacijom testiranja i organizacijom dostave nije dovelo do problema u pravovremenoj dostupnosti krvnih pripravaka a povećalo je sigurnost istih.
Atrijski septalni defekt (ASD) čini oko 8% od svih prirođenih srčanih grešaka. Nastaje zbog nepotpunog zatvaranja pregrade između srčanih pretklijetki. Postoje tri osnovna tipa ASD. defekta: 1. Ostium secundum (ASD II) – nalazi se na razini fosse ovalis , 2. Ostium primum (ASD I) – nalazi se u anteroinferiornom dijelu septuma, 3. Sinus venosus – nalazi se u stražnjem dijelu septuma,blizu ušća gornje ili donje šuplje vene (gornji i donji sinus venosus). U većine djece interatrijska se pregrada potpuno zatvara spajanjem primarnog i sekundarnog septuma. Nepotpuno zatvaranje pregrade na jednoj od spomenutih razina razlogom je nastanka atrijskog septalnog defekta. Djeca s ASD-om u nižim dobrnim skupinama obično nemaju simptome, ali zaostaju u rastu na tjelesnoj težini i visini i skloni su respiracijskim infekcijama. Slučajni nalaz grubljeg, ali tihog sistoličkog šuma na bazi srca prilikom rutinskog pregleda, skreće pozornost na moguću srčanu grješku i navodi na dalje ispitivanje srca i dijagnosticiranje atrijskog septalnog defekta. Perkutano zatvaranje ASD-a alternativa kirurškom zatvaranju kod djece s pogodnom građom defekta. Za ovu neoperativnu intervenciju pogodni su pacijenti s ASDF II, a drugi tipovi ne dolaze u obzir. I među ovim defektima 40 posto ima neke kontraidnikacije (prevelikog promjera, preblizu gornjoj šupljoj veni): Idealan za zatvaranje je ASD II, promjerom manji od 15 mm, oštro ograničenih rubova i postojanjem rubnog tkiva prema aorti i gronjoj šupljoj veni najmanje 5 mm. Perkutano zatvaranje ASDa II provodi se u sali za intervencijsku kardiologiju odnosno kardiološkom laboratoriju gdje se iziskuje partnerska i profesionalna suradnja između specijalista intervencijske pedijatrijske kardiologije, kardijalnog kirurga (stand-by), educiranih i specijaliziranih medicinskih sestara - instrumentarki, anesteziologa i anesteziološkog tehničara, te inžinjera radiologije. Niz metoda i procedura čine karike u lancu koje su usmjerene na pravovremeno prepoznavanje komplikacija i metode liječenja. Uloga medicinske educirane sestre u intervenciji je neprocjenjiva. Odgovorna je za osiguranje uvjeta po načelima antisepse i asepse, pripreme sale i
potrebnog sterilnog specijalnog pribora odnosno katetera za zahvat ,kvalitetan i realan psihološki pristup djetetu koji je usmjeren na opservaciju prije, za vrijeme i nakon intervencije te rukovanje sa sofisticiranim materjalom. Samu veličinu i još veću odgovornost uloga nas sestara dobiva na tome što smo jedini tim koji ima opremljenu salu za intervencije kod djece u Kliničkom Bolničkom Centru Zagreb. Prvo zatvaranje defekta interatrijskog septuma učinjeno je 2000.g.Komplikacija koja je tada usljedila bila je migracija kišobrana u lijevi atrij, te nam je taj neželjeni incident usporio razvoj ove metode. Međutim, daljnjim usavršavanjem postigli smo zavidne rezultate te,u periodu. Do 2015. godine zatvoren je defekt na razini Fopsse ovalis (ASD II, PFO jednostani i cribriformni) u više od 150 djece. Intervencija se izvodi u općoj anesteziji gdje vrlo važnu ulogu imaju anesteziolog i anesteziološki tehničar koji sediraju djete neposredno prije početka intervencije kako bi spriječili neugodu kada se pod kontrolom ultrazvuka uvodi ultrazvučna sonda kroz usta postavljena u jednjak(TEE), za vrijeme intervencije prate hemodinamske i ostale vitalne parametre, doziraju sedaciju te aktivno surađuju sa ostatkom tima. Nakon sterilnog pokrivanja i dezinfekcije obih prepona, punktira se djetetu femoralna vena, te se metodom po Seldingeru uvodi sustav za perkutano zatvaranje ASD-a II. Umetak koji se popularno zove „kišobran“ postavlja se pod kontrolom rentgena i transezofagijske ehokardiografije ta razinu samog defekta, tako da se jedan disk otvara u desnoj, a drugi u lijevoj pretklijetki. Kad smo sigurni da je umetak na pravom mjestu, on se otpušte dogovorno između operatera i TEE pratioca. Time je Amplatzer septal Occluder („kišobran“) ugrađen u interatrijski septuma i defekt je zatvoren neoperacijski, dakle perkutanim putem. Vrlo je važan korektan i kvalitetan odnos unutar tima koji se svojom dinamikom i retorikom odgovorno nosi s činjenicom da su medicinske sestre neizostavan partner u svakom složenom procesu i da su izazov baš ovakvi slučajevi. Njih je potrebno strukturalno prenositi edukacijom ostalim kolegicama kako bi ojačali multidisciplanirani pristup kao egzaktnu činjenicu međusobne profesionalne edukacije i suradnje. Također je neophodan dijalog usavršavanja koji če u budučnosti osvjetliti put kvalitetnim smjernicama i postupcima kao stup sestrinske skrbi i intervencija za naše „male i velike“pacijente.
U Klinici za traumatologiju femoralni kateter se postavlja u svrhu davanja analgezije kod izvođenja kiruruških zahvata u predjelu koljena i izvođenju fizikalne terapije nakon operacije koljena. Postavlja se u operacijkoj sali u strogo septičnim uvjetima od strane anesteziološkog tima - anesteziolog - anesteziološki tehničar. Anesteziolog upoznaje bolesnika sa postupkom postavljanja katetera, te sa komplikacijama zahvata, bolesnik potpisuje pristanak za postavljanje femoralnog katetera. Anesteziološki tehničar priprema potreban pribor i samog bolesnika. Potrebno je postaviti venski put i pripojiti pacijenta na monitoring u svrhu praćenja vitalnih znakova i EKG-a. Prilikom samog postavljanja katetera potrebna je maksimalna suradnja između bolesnika i anesteziološkog tima, bolesniku se u tijeku zahvata objašnjavaju svi postupci. Anesteziološki tehničar mora biti upoznat sa tehnikom postavljanja femoralnog katetera, te sa mogućim komplikacijama kako bi mogao asistirati anesteziologu, te pravovremeno reagirati u slučaju pojave komplikacije.
