Upala pluća uzrokovana respiratorom (“Ventilator- associated pneumonia“) je naziv za nozokomijalnu pneumoniju kod bolesnika koji su na strojnoj respiratornoj potpori (putem endotrahealnog tubusa ili trahealne kanile) dulje od 48 sati.
Najučestalija je komplikacija u jedinicama intenzivnog liječenja. VAP primarno nastaje zbog toga što endotrahealni tubus ili trahealna kanila omogućavaju prolaz bakterijama u donje segmente pluća što je naročito značajno kod pacijenata koji već imaju probleme s plućima ili imunološkim sustavom. Često se događa da bakterije koloniziraju tubus ili kanilu te se šire po cijelim plućima sa svakim udahom. Rizik nastanka VAP-a kod strojno ventiliranih svaki dan raste za 1%. Obzirom da su uzročnici često rezistentni na brojne antimikrobne lijekove liječenje VAP-a je dugotrajno i skupo. Prekomjerni broj bolesnika u Jil-u, kronični nedostatak medicinskih sestara-tehničara, nedostatna edukacija i opterećenost značajni su faktori rizika za nastanak nozokomijalnih infekcija.
Važno je pridržavati se standarda u provođenju zdravstvene njege, protokola utemeljenim na kliničkim iskustvima i rezultatima istraživanja. Kontinuirano praćenje bolesnika pomaže medicinskoj sestri u sastavljanju novih obrazaca koji će doprinjeti istraživanju, tj. kvalitetnijoj skrbi za bolesnika. Da bi se to postiglo medicinska sestra mora evidentirati učinjeno. Uloga medicinske sestre odnosi se na provođenje standardnih mjera za sprječavanje ventilator pneumonija koje uključuju održavanje i upotrebu respiratornog pribora, te provođenje mjera vezanih uz samog bolesnika, od pravilnog položaja bolesnika (glava bolesnika podignuta pod kutom od 30-45 stupnjeva), toalete usne šupljine, njege traheostome i sl.
Klinički bolnički centar "Sestre milosrdnice", Klinika za tumore, JIL, Zagreb, Department for Health and Health Tourism, Word Youth Bank Network (WYBN), Hrvatska udruga informatike u sestrinstvu (HUIS / CroNIA)
Razvoj medicinskih znanosti, organizacije zdravstvene zaštite i zdravstvene skrbi u posljednjih tridesetak godina usko je i nedjeljivo povezan s razvojem elektroničkih, računalskih, informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Uvođenjem informacijsko - komunikacijske tehnologije (ICT) u sustav zdravstvene zaštite dovelo je do velikih promjena u načinu upravljanja informacijama potrebnih za pružanje kvalitetne zdravstvene skrbi korisnicima.
U današnjim uvjetima primjene visokih tehnologija u zdravstvu, često praćenih dehumanizacijom, funkcija sestrinstva kao dijela sustava zdravstvene zaštite bitno se mijenja. Medicinske sestre - tehničari predstavljaju nositelje zdravstvene skrbi kao najbrojnija profesija u sustavu zdravstva zbog čega važnost sestrinske informatike mora dobiti svoje zasluženo mjesto u budućem razvoju sestrinstva. Za nove funkcije i zadatke medicinske sestre potrebna je odgovarajuća naobrazba. Sestrinska informatika (informatika u sestrinstvu) sadrži sve aspekte sestrinstva - kliničku praksu, administraciju, istraživanje i edukaciju čime zahtjeva sustavnu i planiranu implemetaciju u postojeće i buduće okvire sestrinskog obrazovanja i sestrinske prakse.
To posebice dolazi do izražaja u radnim okruženjima koji zahtijevaju brzo djelovanje s ciljem spašavanja života ili provođenja uznapredovalih intervencija kao što su jedinice intenzivne skrbi gdje je vrijeme dostupnosti informacija važan čimbenik u kvaliteti pravovremeno provedenih intervencija i pružanja zdravstvene njege vitalno ugroženih pacijenata.
Sadašnji napredak u zdravstvenom sustavu prouzročio je svojevrsnu revoluciju u upravljanju informacijama koja je vidljiva ponajviše u svim akutnim jedinicima skrbi koje su zahvaljujući napretku informacijsko - komunikacijske tehnologije (ICT) uvelike prestigle sposobnost postojećih sustava da s njima optimalno upravljaju u radnom okruženju.
Najbolja iskoristivost ICT-a i sestrinske informatike u organizacijskim jedinicima gdje se pruža akutna zdravstvena skrb može se postići jedino uspostavom optimalnog integriranog bolničkog informacijskog sustava. U sve faze implementacije tog sustava moraju biti uključene medicinske sestre. Neophodno je informatizirati sestrinsku praksu integracijom i povezivanjem svih komunikacijskih puteva i toka informacija jer upravo medicinske sestre vrše prikupljanje ali i upravljanje većine potrebnih informacija za pružanje kvalitetne i zdravstvenom sustavu održive zdravstvene skrbi.
Nedonošče je novorođenče rođeno prije 37. tjedna gestacije.
Nedonoščad dijelimo na novorođenčad male rodine mase ( 1500 – 2500 gr ), novorođenčad jako male rodine mase ( 1000 – 1499 gr ) i novorođenčad izrazito male rodne mase ( < 1000 gr ).
Nedonoščad se liječi i njeguje na specijalnim bolničkim odjelima gdje postoji adekvatno osoblje, oprema i prostor. Važan faktor preživljavanja i kvalitete budućeg života predstavlja prehrana nedonoščeta, koja mora zadovoljiti dnevne fiziološke potrebe za energijom. Najbolja hrana za nedonošče je majčino mlijeko. Ukoliko nije moguće hranjenje majčinim mlijekom, koriste se mliječne formule.
Od velike je važnosti trofička prehrana koja spriječava atrofiju crijeva i razvoj nekrotizirajućeg enterokolitisa.
Nedonoščad hranimo enteralnim i parenteralnim putem. Enteralne tehnike hranjenja su hranjenje na prsima/ bočicu, sondom, transpilorična prehrana i hranjenje na gastrostomu. Ukoliko je onemogućeno hranjenje enteralnim putem, nedonošče se hrani parenteralnim putem. Postoji potpuna parenteralna prehrana ( PPP ), te djelomična parenteralna prehrana ( DPP ). PPP se provodi kod potpuno onemogućenog hranjenja enteralnim putem. Primjenjuje se putem centralnog venskog katetera što podrazumijeva aseptičke uvjete rada. DPP se provodi kod nedonoščeta s nedostatnom enteralnom prehranom.
Parenteralna prehrana je jedan od važnijih činitelja u snižavanju mortaliteta nedonoščadi. Bilo da se nedonošče hrani enteralnim ili parenteralnim putem, potrebno je prevenirati komplikacije i vršiti nadzor kliničkih parametara, parametara rasta, bilanse tekućine, hematoloških i biokemijskih parametara te mikrobioloških kontrola.
Utjecaj medicinske sestre, kao člana tima, na liječenje i njegu nedonoščeta je velik; nastoje se pružiti optimalni uvjeti za život i uredan razvoj nedonoščeta. Da bi se mogla posvetiti svom plemenitom radu medicinska sestra mora imati dobru izobrazbu, profesionalni odgoj te prvenstveno snagu i volju da se bori sa izazovima svog poziva.
“Medicinska etika je znanstevna disciplina, grana etike, koja razmatra etičku teoriju i praksu u medicini i zdravstvu.“ Razlikujemo četri osnovna načela: načelo poštivanja autonomije, neškodljivosti, dobročinstva i pravednosti.
Njega umirućeg pacijenta spada u najteže poslove u sestrinskoj domeni. Razvojem medicine produžava se životni vijek teško bolesnih, te onih sa terminalnim fazama tumora i nelječivim stanjima mozga. Razlikujemo intenzivno liječenje i intenzivnu skrb. Sve naprednija medicinska tehnologija produljuje život, ali je upitna kakvoća života kao takvog. Svrha liječenja je pomoći bolesniku,a ne održavati stanja koja nisu spojiva sa životom. Liječenje bolesnika s lošom prognozom samo povećavaju bol i nelagodu u terminalnoj fazi, te dovode do gubitka dostojanstva i manjka samopoštovanja, a s druge strane troše se ograničena financijska sredstva. Tu se javlja moralni problem kod medicinskih sestara, unatoč svom znanju da su određeni postupci dugoročno bezuspješni, ona mora te postupke obavljati i pri tome davati pacijentu nadu u šansu uspješnosti tih postupaka, a paralelno isto tako treba tog istog njegovati sa punom sviješću o skorašnjoj smrti. Polazište svih postupaka medicinskih sestara oko umiručeg pacijenta se temelji na njegovim osnovnim potrebama: potrebom za ublažavanjem boli, samopoštovanjem, pažnjom i pripadanjem, suosjećanjem i komunikacijom. Često zanemarivanje pacijenta kao individue javlja se radi preopterečenosti, te usmjerenosti na akcijsko djelovanje.
Nova etičko moralna pitanja i preispitivanja samih djelatnika vezana su uz skrb moždano mrtvih osoba. Bez obzira o stručnosti spoznaja o njezi već mrtvog tijela nije nikome prirodna i ugodna.
Temelj svih postupanja mora biti individualni pristup uz primjenu prirodnog zakona i etičkih principa. Ako zdravstveni djelatnik nije human i etičan, nikakve ga preporuke neće učiniti humanim i etičnim.
Irena Kovačević, Valentina KrikšićKB “Sestre Milosrdnice”, Zagreb
Zdravstveno veleučilište Zagreb, KB “Sestre Milosrdnice”, Zagreb
bol, definicija, procjena, bolesnik, skala boli
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 22.-25. travnja 2010. godine
Definicija boli (IASP and APS)
“Bol je neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano aktualnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva.”
Bol sadrži više komponenti
Utječe na psihičko i fizičko funkcioniranje
Kompleksno je iskustvo
Nije predvidljiva
Djeluje na sve organe i organske sustave
Definicija boli (IASP and APS)
“Bol je sve što osoba koja je doživljava kaže da jest i postoji kadgod ona kaže da postoji.”
McCaffery, 1968
Tretiranje boli
Poštovanje dostojanstva svake osobe - obvezuje kontrolu boli
Pacijentova prava na ublažavanje boli
Odgovornost ustanove
Profesionalna odgovornost
Suosjećanje na prvom mjestu
Znanje
Resursi
Pristup
Učinkovito tretiranje boli polazi od dobre procjene i evaluacije postupaka
Ključni element uspjeha je korištenje skale boli
Naš će bolesnik očuvati svoje ljudsko dostojanstvo i povjerenje u cjelokupni zdrav. tim, bez obzira na težinu
bolesti i konačni ishod liječenja
Vedran Dumbović, Matija Žuk, Ružica Živanović, Ana Savović
Klinika za plućne bolesti ''Jordanovac'', JIL torakalne kirurgije, Zagreb
bol, torakalne operacije, analgezija, JIL
''3. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 22.-25. travnja 2010. godine
Bol je subjektivni, neprijatni, senzorni i emocijski doživljaj praćen stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva.
Neki ljudi mogu osjećati bol bez oštećenja tkiva ili patofizioloških procesa, što govori o psihološkim uzrocima.
Bol je često osnovni simptom neke unutarnje bolesti i ima važnu biološku funkciju u upozorenju da se nešto
događa u organizmu.
Bol je ujedno jedan od zaštitnih mehanizama organizma koji se javljaju kad se bilo koje tkivo u organizmu
ošteti. Prilikom pojave boli čovjek refleksno reagira nastojeći se riješiti tog podražaja. Ako se izgubi
mogućnost osjeta boli kao naprimjer kod oštećenja leđne moždine, ova refleksna reakcija izostane, pa na
mjestima pritiska pojedinog dijela organizma nastaje ishemija, što rezultira stvaranjem dekubitusa.
Bol najčešće nastaje podraživanjem specijaliziranih osjetnih receptora koji se nazivaju nociceptori. Ova se
osjetna tjelešca mogu naći u svim organima, a najbolje su ispitani nociceptori kože.
Kirurški zahvati na toraksu i gornjem abdomenu dovode do pojave snažne dinamičke boli ( kašalj, duboko
disanje) te specifičnih respiracijskih, kardiovaskularnih i gastrointestinalnih komplikacija.
U ovom radu kroz dvomjesečno istraživanje stupnja boli kod torakokirurških pacijenata u prvih 24h nastojimo
razlučiti i prikazati koja vrsta analgezije ima bolje učinke pri spriječavanju jake akutne poslijeoperacijske boli.
