INVOS sistem je cerebralni oximetar koji neinvazivnom metodom mjeri i bilježi i najmanju promjenu u oxigenaciji, regionalno, i time nam je rani pokazatelj mogućeg razvoja hipoksije. Mozak je najosjetljiviji organ na hipoksiju pa štiteći njega štitimo i cijeli organizam. Problemi s hipoksijom koji vode oštećenju najćešće nemaju prepoznatljivih znakova sve dok ono ne nastane. INVOS sistem daje nam osim upozorenja i vidljivu reakciju na sve poduzete intervencije kao i njihovu dostatnost.Prevencija bolesti odnosno komplikacije istih jedan je od najvažnijih zadataka današnje medicine. Znanje o bolesti daje nam mogućnost za pomoć bolesniku, a ako tome dodamo stalni uvid u trenutno stanje svakog pojedinog bolesnika tada imamo veče mogućnosti i prevenirati svaki neželjeni razvoj toka bolesti. Sigurnost bolesnika, individualni pristup svakom jedan je od najvažnijih zadataka timskog rada. Svaki član tima jednako je važan i ima svoju ulogu u pružanju sigurne zdravstvene skrbi. Anesteziološki tehničar kao i ostali članovi tima osim svog djelokruga rada mora znati i moći pratiti djelovanja ostalih kako bi mogao adekvatno pomoći u sprijećavanju mogućih komplikacija bolesnikovog stanja. Svakodnevna provjera tehničke ispravnosti svakog pojedinog aparata koje koristimo ili bismo mogli zatrebati tijekom operacijskog zahvata uvelike skraćuje vrijeme svake intervencije. Provjerom ispravnosti, otklanjanjem mogućih tehničkih smetnji unaprijed nećemo gubiti vrijeme na provjeru istih nego možemo promptno reagirati na svaku i najmanju neželjenu reakciju bolesnika. Znanje o bolesti, stanju bolesnika, zahtjevnosti operacijskogzahvata, ulozi svakog člana tima, dostupnosti medikamentozne terapije, potrebnoj apataturi, krvnim pripravcima neki su od bitnih čimbenika djelokruga rada anesteziološkog tehničara u kardiokirurškoj sali. Kardiokirurške operacije su vrlo zahtjevne, a nerijetko su bolesnici koji im se podvrgavaju starije životne dobi, a time i zahtjevniji u pristupu liječenja. Zbog načina na koji se izvodi kardiokirurška operacija postoji povećan rizik od razvoja ishemijskih bolesti.
Zavod za neonatologiju i intenzivno liječenje djece, Klinika za pedijatriju Medicinskog fakulteta, Klinički bolnički centar Zagreb
dijete, dijagnostika, laboratorijska analiza, prednosti i nedostaci
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Pojam „satelit“ dijagnostike označava laboratorijske i ostale pretrage koje se obavljaju „uz krevet“ pacijenta („bed-side“ dijagnostika). One uključuju dijagnostička i laboratorijska testiranja korištenjem automatiziranog unošenja informacija. Interes za obrascem „satelit“ dijagnostike značajno se povećao posljednjih godina. Time što osigurava brže vrijeme donošenja odluke o vrsti terapije, medicinsko osoblje može brzo reagirati na promjene stanja pacijenta, teoretski rezultira poboljšanom terapijom te kraćim i jeftinijim hospitalizacijama.
Analize u „satelit“ dijagnostici više ne izvode isključivo vješti medicinski tehnolozi nego i anesteziolozi, medicinske sestre, fizioterapeuti, hitno medicinsko osoblje i liječnici. Brzim razvojem tehnologije, „satelit“ dijagnostika je dinamičan proces poboljšanja zbrinjavanja posebice vitalno ugroženih pacijenata.
Ovakva dijagnostika fokusira se na različite kombinacije slijedećih profila testiranja: analize krvnih plinova, elektrolita, parametara koagulacije…Liječnici i svaka medicinska sestra jedinice intenzivnog liječenja moraju odlučiti koji „bedside“ test ili kombinacija testova odgovaraju određenoj populaciji pacijenata. Kako bi to odredili, u obzir se uzimaju drugi faktori, uključujući prednosti i nedostatke, analizu točnosti testa, klinički učinak, odnosno troškove.
Analiza plinova u krvi i ostala krvna mjerenja u krvi koja se odnose na kritično bolesne pacijente u jedinicama intenzivnog liječenja trebao bi imati dubok utjecaj na intenzivno njegu kao što je to imalo uvođenje analizatora plinova u krvi prije više od 40 godina. „Satelit“ dijagnostika je budućnost u razvoju kliničke njege, sa potencijalom za poboljšanjem brzine, dostupnosti i kvalitete rezultata.
Analiza učinjenih pretraga „satelit“ dijagnostikom u Zavodu za neonatologiju i intenzivno liječenje te njihov utjecaj na utrošak vremena u ukupnom udjelu direktne zdravstvene njege bit će prezentirani. Prosječan izračunati utrošak vremena po jednoj analizi je 3 minute, iz čega se može zaključiti da je jedan od nedostataka „satelit“ dijagnostike značajan utrošak vremena medicinskih sestara te povećanje broja izvedenih postupaka koji ne spadaju u standard direktne zdravstvene njege.
Razvoj medicine i sukladno tome novih dijagnostičkih i terapijskih procedura (radiološke, dijagnostičke endoskopske postupke i minimalno invazivni terapijski postupci) uvjetovalo je razvoj anestetika i anestezioloških tehnika koje omogućuju:
1. budnu sedaciju
2. sedaciju
3. analgosedaciju.
Istovremeno, izvođenjem tih postupaka moraju se osigurati uvjeti za hemodinamsku i respiratornu stabilnost, eliminaciju boli tijekom njihovog izvođenja uz osiguravanje sustava sigurnosti terapijskih i dijagnostičkih postupaka koji zahtijevaju primitke i otpust bolesnika iz bolnica u istom danu. Ovo je omogućeno razvojem kratkodjelujućih anestetika i analgetika s jedne strane te razvojem neinvazivnog načina monitoriranja kardiorespiratorne funkcije kao i praćenjem dubine stanja svijesti (bis).
Važnost odabira bolesnika, priprema bolesnika uključujućim kriterijima kao i poštivanje kriterija za otpust bolesnika kući istog dana.
Poznavanje sustava monitoriranja i nadzora bolesnika uz istovremeno vođenje sestrinske medicinske dokumentacije osnovni su dio rada medicinske sestre/tehničara.
rana, mehanizam cijeljenja, individualan pristup, tretman rane
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Organizam nastoji svaku ranu što je moguće prije zatvoriti i ponovno uspostaviti funkciju ozlijeđenog tijela. Mehanizam cijeljenja rane čini niz dobro sinkroniziranih događaja. To su: hemostaza, upala, neovaskularizacija, rast fibroblasta, proliferacija epitela te sinteza, odlaganje i razgradnja kolagena. Na cijeljenje rane utječe niz čimbenika, te je cijeljenje rane kod svakog bolesnika izuzetno individualno i kompleksno. Temeljne biološke razlike između akutne i kronične rane određuju da njihovo tretiranje mora biti potpuno različito. Briga oko bolesnika s ranom zahtjeva multidisciplinaran i strogo individualan pristup. Tretman rane ovisi o procjeni stadija cijeljenja tkiva. Pravilan izbor obloga je od presudnog značenja za cijeljenje rane. Obloga mora imati dokazano djelovanje za svaku od faza u kojoj se rana nalazi (nekroza, fibrinske naslage, granulacija i epitelizacija).
Klinički Bolnički Centar Zagreb, Zavod za hitnu medicinu
kardiopulmonalna reanimacija, nove smjernice
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Kao i svaka grana medicine tako i reanimatologija teži ka stalnom obnavljaju znanja i spoznaja utemeljenih na istraživačkom radu i praćenju uspješnosti reanimacijskih postupaka. Europsko vijeće za reanimatologiju (ERC-European resuscitation council) svakih 5 godina izdaje nove smjernice, na osnovu zaključaka o uspješnosti reanimacija u proteklom, istraživanom petogodišnjem periodu. Sukladno tome, 18.10.2010. ERC je izdao nove smjernice za narednih 5 godina.
Poštivanjem i provođenjem smjernica od strane svih članova reanimacijskog tima postiže se ujednačeno liječenje bolesnika u kardiorespiratornom arestu, a ujedno i postizanje veće šanse za preživljavanje bolesnika.
Osnovne promjene u odnosu na smjernice iz 2005. godine su vidljive u BLS-u, ALS-u, održavanju dišnog puta, liječenju strujom, primjeni lijekova i postreanimacijskoj skrbi i upravo ovo predavanje ima za cilj opisivanja svake od promjena pojedinačno.
Zavod za hitnu medicinu KBC-a Zagreb djeluje kao centralni hitni prijem, te sukladno tome zbrinjava svu hitnu kazuistiku. Tijekom 2010. godine u Zavodu za hitnu medicinu primljeno je i obrađeno ukupno 101922 bolesnika, što je u 24-satnoj smjeni u prosjeku 250-300 bolesnika.
Postupci reanimacije su svakodnevni, statistika kaže da je broj reanimacija u 12.-satnoj smjeni od 1-5. Najčešće se radi o primarno kardiološkom uzroku (kardiološki-internistički bolesnici), a potom slijedi kardiorespiratorni arest u skopu teške politraume i neurotraume, te respiratorni arest najčešće kod neuroloških bolesnika (CVI, SAH, te oštećenje centra za disanje u produženoj moždini).
U cilju kvalitetnog pružanja postupaka reanimacije sve medicinske sestre/tehničari Zavoda za hitnu medicinu položili su ILS (Neposredno održavanje života) i ALS (Napredno održavanje života) tečajeve, te stečeno znanje svakodnevno primjenjuju u praksi poštivajući najnovije smjernice liječenja kritičnog bolesnika.
Odjel za reanimaciju, anesteziju i intezivno liječenje - Opća bolnica „ J.Benčević“, Slavonski Brod
JIL, distanazija, medicinska etika
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
U jedinicama intenzivnog liječenja nalaze se bolesnici koji su vrlo teško, a katkad i beznadno bolesni ili ozljeđeni. Oni se najčešće umjetno održavaju na životu lijekovima i uz pomoć niza tehničkih pomagala, poput uređaja za umjetno disanje (respirator), i za održavanje rada srca (pacemaker).
Svojim znanjem i iskustvom liječnici ocjenjuju mogu li se takvi bolesnici spasiti ili ne. Intezivna terapija provodi se vrlo diferentnim lijekovima s ciljem održanja tlaka, pulsa i diureze, te spriječavanja infekcije. Parenteralna i enteralna nutricija koja danas dolazi u optimalnim formulacijama također omogućuje dugotrajno kondicioniranje beznadnih i trajno vegetirajućih bolesnika.
Intenzivna njega koju primjenjuju sestre kao dio šire akcije intezivne skrbi za takvog bolesnika, zahtjeva najvišu razinu sestrinskih intervencija jer su to u medicinsko tehničkom smislu vrlo teški bolesnici. Također je značajno istaknuti da je to posao bez kraja a s ciljem koji ne otvara niti jednu moguću perspektivu za pacijenta. Sestre su uključene u pružanje podrške članovima obitelji takvih bolesnika što zahtjeva dodatni emocinalni angažman i dobro poznavanje, kako etike, tako i psihologije.
Predmet ovog rada je pitanje koje si postavljaju mnogi stručnjaci i medicinski laici, ali i medicinski etičari, filozofi i teolozi koji svojim kritičkim promišljanjima ulaze u područje biomedicine, pronalazeći tako, vrlo često, i neka suštinska pitanja ali i odgovore o životu samom.
Imamo li pravo na odlučivanje o životu, zapravo o smrti beznadno bolesnog čovjeka?
To je jedno od najtežih pitanja na području medicinske etike ali i ljudskog društva općenito, koje se u svojoj normativnoj, duhovnoj i moralističkoj cjelini mora odrediti prema tom pitanju.
Smrt i život su dva nerazdvojna pola ljudske realnosti, stoga u vremenu u kojem živimo treba znati i moći umrijeti u dostojanstvu i bez patnji i boli a ne samo živjeti u blagodati i miru.
