Fibrilacija atrija supraventrikularna je aritmija koju karakterizira električna aktivacija atrija s
posljedičnim gubitkom mehaničke funkcije atrija. U elektrokardiogramu se umjesto P-valova nalaze
brze oscilacije ili fibrilacijski valovi koji su tipično povezani s nepravilnim, često ubrzanim odgovorom
ventrikula. Normalno se električni impulsi prenose sa pretklijetki na klijetke, dovodeći do normalne
kontrakcije dok kod fibrilacije atrija električna je aktivnost kaotična, uzrokujući tako nepravilan srčani
rad. Dijagnoza fibrilacije atrija postavlja se na temelju anamneze, fizikalnog pregleda i
elektrokardiograma. Tri su najvažnija cilja liječenja fibrilacije atrija : frekvencije srca, prevencija
tromboembolijskih incidenata i korekcija poremećaja srčanog ritma. Terapija fibrilacije atrija
obuhvaća kontrolu srčanog ritma (s ciljem održavanja sinusnog ritma) ili kontrolu srčane frekvencije
kod bolesnika u trajnoj fibrilaciji atrija uz prevenciju tromboembolije te dodatnu terapiju. Kada
fibrilacija traje duže od 48h, obično se preporučuju lijekovi koji usporavaju zgrušavanje krvi kako bi se
spriječilo stvaranje ugruška i mogući moždani udar. U istraživanju fibrilacije atrija nakon operacije
srca uzet je u obzir period od 1.7.2016 godine do 1.1.2017 na 238 pacijenata koji su zaprimljeni za
kirurško liječenje tokom toga perioda. Došli smo do toga da je 17% pacijenata dobilo fibrilaciju unutar
5 dana od operacije, a njih samo 1% je imalo fibrilaciju atrija preoperativno. Također njih 11% je
postoperativno imalo ventrikularne ekstrasistole bez pojave fibrilacije koje smo liječili amiodaronom.
Medicinska sestra na kardijalnoj kirurgiji ne samo da pruža njegu bolesniku koja mu je potrebna i
posrednik je između bolesnika i liječnika nego također odgovara za opservaciju stanja pacijenta iz
minute u minutu i započinje terapiju prema vlastitim kompetencijama.
Smrt mozga podrazumijeva ireverzibilni prekid funkcije velikoga i malog mozga te moždanog
debla.Uslijed smrti moždanog debla dolazi do poremećaja unutarnje ravnoteže što se u prvom redu
očituje kao gubitak spontanog disanja,gubitak kontrole tjelesne temperature,gubitak hemodinamske
kontrole,gubitak kontrole hidroelektrolitske ravnoteže i promjene u hormonalnoj ravnoteži.
Četiri su koraka u dijagnosticiranju moždane smrti, a to su ispunjenje preduvjete za postavljanje
dijagnoze moždane smrti, isključenje reverzibilnih uvjeta koji mogu oponašati moždanu smrt,učiniti
klinički pregled kojim se potvrđuje smrt moždanog debla i perzistirajuća apnea te provesti
instrumentalne (parakliničke) testove.
Transplantacija organa ne može se provesti ako nisu ispunjeni svi medicinski, zakonski i etički kriteriji,
ako se osoba protivi darivanju organa tj.upisana je u registar nedarivatelja i ako obitelj nije upoznata
o namjeri uzimanja organa.
Cilj rada je prikazati specifičnosti zdravstvene njege u zbrinjavanju potencijalnih donora kroz prikaz
troje djece kojima su eksplantirani organi, a koja su se liječila na Odjelu za pedijatrijsku intenzivnu
medicinu.
Zaključak:
Kvalitetna skrb za potencijalnog donora nije skrb samo za jednog bolesnika već i za barem nekoliko
potencijalnih. Medicinska sestra ne smije imati nikakvih moralnih ili etičkih dilema u svezi moždane
smrti ili darivanja organa.
Opća bolnica i bolnica branitelja Domovinskog rata Ogulin
odjel hitne medicine, trijaža, medicinska sestra
''10. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 20.-23. travnja 2017. godine
Cilj: Cilj ovog rada je istraživanje zahtjeva i potreba za objedinjenim hitnim bolničkim prijemom u
Općoj bolnici Ogulin od 2013.- 2016. godine , uz prikaz organizacije rada objedinjenog hitnog
bolničkog prijema.
Materijali i metode: Istraživanje je provedeno retrogradno, uvidom u podatke iz bolničkog
informacijskog sustava, o broju i razlozima dolazaka bolesnika pregledanih na Odjelu za hitnu
medicinu Opće bolnice Ogulin, kroz period od početka prosinca 2013. - 31.12.2016. Prikazani su
podaci učinkovitosti rada Odjela za hitnu medicinu, maksimalno vrijeme čekanja bolesnika na pregled
liječnika obzirom na trijažnu kategoriju te udio preživjelih i duljina boravka bolesnika u Odjelu hitne
medicine za dijagnoze prestanka rada srca, politraume, prometnih nezgoda, politrauma u prometnim
nezgodama i kardijalnih simptoma.
Rezultati: Najčešća dijagnoza je povišena tjelesna temperatura što je udio od 6.12% ukupnih
dolazaka, dok je bolesnika sa dijagnozama prestanka rada srca, politraume, prometnih nezgoda,
politrauma u prometnim nezgodama i kardijalnih simptoma bilo svega 3.32%. Ukupno je bilo
bolesnika sa 356 različitih dijagnoza, te je to razlog za mali udio pojedinih, pa i vodećih dijagnoza.
Podaci o učinkovitosti rada Odjela za hitnu medicinu ogulinske bolnice govore u prilog povećanja
učinkovitosti za trijažne kategorije 1 i 2. Za trijažnu kategoriju 1 je učinkovitost sa 40% 2014. godine
porasla na 100% 2016. godine, a za trijažnu kategoriju 2 sa 84.58% 2014. godine na 95.2% 2016.
godine. Ipak u prikazanim podacima se ne vidi napredak u smislu smanjenja smrtnosti.
Zaključak: U Odjelu hitne medicine Opće bolnice Ogulin postoji veliki nesrazmjer između zahtjeva za
hitnom službom i stvarnih potreba bolesnika za hitnom medicinskom pomoći. Od ukupnog broja
bolesnika njih 30,25% je stvarno trebalo hitnu pomoć, a 69,75% je bilo bolesnika koji nisu bili hitni.
Međutim, reorganizacija hitnog prijema je utjecala na duljinu čekanja pacijenata , u 1. trijažnoj
kategoriji više nema liste čekanja, a u 2. se smanjila za nešto više od 10%. Nova organizacija hitne
službe doprinijela je smanjenju vremena koje bolesnici provode u Odjelu hitne medicine, ali do sada
se ne pokazuje napredak u smanjenju smrtnosti.
Uvod: Koncentrat trombocita sa smanjenim brojem leukocita u hranjivoj otopini pool više doza je
pripravak dobiven leukofiltracijom „pool-a“ koncentrata trombocita iz sloja leukocita i trombocita u
hranjivoj otopini. Leukofiltracija se odvija kao sastavni dio proizvodnog procesa čime se uklanja
99,99% leukocita. Time se smanjuje učestalost posttransfuzijskih reakcija, a ujedno i povećava
kvaliteta pripravka (leukociti i njihovi razgradni produkti negativno djeluju na kvalitetu ostalih stanica
u pripravku). Koncentrat trombocita sa smanjenim brojem leukocita u hranjivoj otopini indiciran je
kod prevencije ili liječenja krvarenja u bolesnika sa trombocitopenijom i/ili trombocitopatijom. Doza
koncentrata trombocita u odraslog trombocitopeničnog bolesnika, prosječne težine 60-70kg, trebala
bi povisiti broj trombocita u krvi za 20-40x109. Ukoliko postoji indikacija pripravak treba ozračiti
(sprečavanje GVHD). Primjenom koncentrata trombocita u hranjivoj otopini smanjuje se učestalost
poslijetransfuzijskih reakcija za oko 50%. Najvećim dijelom se to odnosi na alergijske reakcije.
Cilj: Cilj rada je prikazati rezultate kontrole kvalitete Koncentrata trombocita sa smanjenim brojem
leukocita u hranjivoj otopini pool više doza kako bi se procijenila njihova ukupna kvaliteta.
Metode: Korišteni su podaci Odjela za kontrolu kvalitete HZTM
Rezultati: Od ukupno 476 testiranih doza njih 97,69% zadovoljava brojem trombocita unutar
specificiranog zahtjeva. Prosječni broj trombocita iznosi 7,39x1010/dozi (zahtjev >5,5x1010).U 2016
tijekom rutinske kontrole određivan je pH u 137 doza, a prosječna vrijednost bila je 7,27(zahtjev
>6,4).
Zaključak: Rezultati naših ispitivanja pokazuju visoku usklađenost rezultata kontrole kvalitete
Koncentrata trombocita sa smanjenim brojem leukocita u hranjivoj otopini sa specificiranim
zahtjevima.
Znanje i umijeće kvalitetne komunikacije preduvjet su kvalitetnog djelovanja za mnoge profesije, no u
ovom slučaju naglasak je na medicinskim zanimanjima. Kvalitetna komunikacija zdravstvenih
djelatnika s neurokirurškim pacijentima temelj je za uspješno liječenje. Ona je važna jer je izravnim
kontaktom zdravstvenih djelatnika i pacijenata moguće postići zadovoljavajuću razinu suradljivosti
bolesnika, razviti odnos povjerenja, provesti ga kroz sustav liječenja, liječiti te naposljetku i izliječiti.
Neurokirurške bolesti mogu izazvati ozbiljne promjene u ponašanju pacijenata, koje se očituju
gubitkom nadzora nad dotadašnjim ponašanjem prema drugi osobama. Mnogi od tih problema s
kojima se susreću u radu zdravstveni djelatnici sa neurokirurškim pacijentima mogu biti privremeni,
ako su uzrokovani neki od stresora. (Kurtović, B. i suradnici. Zdravstvena njega Neurokirurških
bolesnika, 2013.) Povećane zahtjeve organizma nazivamo stresorima, a ti stresori izazivaju stres. Bez
obzira na to je li stresor povezan s poželjnim učinkom (eustress) ili neželjenim učinkom (distres),
javljaju se iste fiziološke reakcije.
Medicinska sestra/tehničar u svome radu dužni su prilagoditi se nastaloj situaciji sa pacijentom,
promatrati i bilježiti uočene promjene u ponašanja, uočavati da li se promjene događaju kad je
pacijent u okruženju više ljudi, uspostaviti odnos uzajamnog povjerenja, poslušati ga sa zahtjevima do
kraja, o svemu obavijestiti obitelj i nadležnog liječnika kako ne bi došlo do neželjenih incidenata.
Sestrinstvo je oduvijek predstavljalo humano zvanje, utemeljeno na plemenitoj tradiciji i praksi
njegovanja bolesnika i humanoj skrbi za nemoćne, siromašne, napuštene, što nije uvijek nužno
uključivalo znanje, ali je oduvijek zahtijevalo human, plemenit i etičan pristup skrbi (Vuletić, 2014).
Bolestan čovjek, izmučen bolovima i neizvjesnošću često je ljut. Ponekad tu ljutnju usmjerava na
medicinsko osoblje u kojima vidi izvor svoje patnje. Verbalno se ljutnja iskazuje kritikama, uvredama,
zahtjevima i prijetnjama. Jednom prepoz¬nata ljutnja kod pacijenta zahtijeva oprezan pristup
pacijentu. Osnovno pravilo je: ne pridružiti se pacijentu u ljutnji. Bez razlike u načinu ispoljavanja
ljutnje medicinsko osoblje mora ostati mirno i pacijenta mirnim glasom uvjeriti da terapeutski odnos
neće biti prekinut zbog toga što se dogodilo. Odnos između pacijenta i medicinskog osoblja mora biti
zasnovan na otvorenosti i poštenju.
