Komunikacija je način djeljenja informacija. Može biti verbalna, neverbalna i pisana.
Komuniciranje s neurološkim pacijentom općenito je otežano zbog specifične dijagnoze koja utječe
na njihovo psihofizičko stanje, a posebno tijekom intubacije i ventilacije pomoću respiratora.
Dijagnoze vezane uz otežanu komunikaciju: Myastenia gravis, Guillain-Barre, ALS, embolizacija, SAH.
KAKO KOMUNICIRATI S PACIJENTOM NA RESPIRATORU?
Načini na koje možemo komunicirati
- mimikom (čitanje sa usana, zatvaranjem i otvaranjem očiju...)
- djelomičnim, odnosno ograničenim pokretima glave, pisanjem po papiru (ako nije došlo do
većeg deficita motorike ruku)
- pisanje prstima po plahti (ako je prisutan djelomični deficit)
- pokazivanjem rukama na problematična mjesta
- Aplikacije putem mobilnih uređaja...
Prilikom prvog kontakta s pacijentom treba odrediti individualnu komunikaciju s pacijentom što
naravno ovisi o njegovom psihofižičkom ograničenju, i znači da ćemo mi koji imamo više iskustva u
takovoj vrsti komunikacije uvijek ponuditi nekoliko pitanja koja mogu zadovoljiti njegove primarne
potrebe. A oni koji jesu već imaju standardizirane metode komunikacije kako s osobljem tako i s
obitelji ako su na kućnoj njezi. Pacijenti su obično uplašeni i uznemireni pa ih prije svega treba umiriti
i objasniti im načine komunikacije.
BARIJERE U KOMUNIKACIJI: manjak edukacije osoblja o komunikaciji, karakter pacijenta, poteškoće
u čitanju s usana, nemogućnost pisanja, nesigurnost osoblja, kulturološte razlike, govorna narječja,
povećan obim posla.
ULOGA OBITELJI
Također je vrlo bitna i prisutnost obitelji i to najviše zbog psihičke potpore iako većinom ne razumiju
što im se želi reći, ali i tu naravno pomaže medicinsko osoblje.
Kod pacijenata s dugotrajnom mehaničkom ventilacijom samopoštovanje je na vjerojatno na niskom
nivou, a sve veći broj dana provedenih na MV značajno pojačava osjećaje straha, zabrinutosti za
ishod i budućnost i ljutnje.
regionalna periferna anestezija, regionalna analgezija, blokovi živčanih spletova i /ili pojedinih živaca, komplikacije
''10. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 20.-23. travnja 2017. godine
Regionalna periferna anestezija dio je anestezije kojim se postiže privremeni gubitak osjeta, ponegdje
i motorike, na dijelu tijela na kojem se obavlja operacijski zahvat. Osim same anestezije, koristi se i za
analgeziju neposredno nakon operacijskog zahvata ili kroz dulji vremenski period. Periferna
anestezija se sastoji od više vrsta blokova živčanih spletova i /ili pojedinih živaca. Učinak regionalne
anestezije postiže se injiciranjem lokalnih anestetika u područje živčanog spleta i/ili živca na koje se
želi djelovati.
Regionalna anestezija osigurava izvrsnu anesteziju i analgeziju za mnoge operacijske zahvate.
Primjena ove vrste anestezije povezana je sa smanjenim morbiditetom, mortalitetom, boljom
postoperacijskom analgezijom, bržim oporavkom nakon operacijskog zahvata i manjim troškovima
liječenja u odnosu na uporabu opće anestezije. Isto tako, znatno je manji broj komplikacija, poglavito
onih sa trajnim posljedicama. Jedna od najčešćih mogućih komplikacija je ozljeda živčanih spletova ili
pojedinih živaca.
Prikladan odabir bolesnika za ovu vrstu anestezije, znanje i iskustvo anesteziologa te dobra
prijeoperacijska priprema i suradnja s kirurgom glavne su odrednice uspješnosti primjene regionalne
anestezije. Pridržavajući se svih navedenih odrednica u našoj svakodnevnoj kliničkoj praksi, primjena
regionalne anestezije veoma je sigurna što ju čini jednom od najkorištenijih anestezioloških tehnika.
Općenito govoreći, analgezija koju kontrolira bolesnik odnosi se na proces u kojem bolesnik može
sam odrediti kada i koliko lijeka dobiva, bez obzira na metodu analgezije. Međutim, termin se češće
koristi za opisivanje metoda ublažavanja boli koje koriste jednokratne ili elektroničke infuzijske
uređaje i omogućuju bolesniku da samostalno primjeni analgetik, obično opioid, prema vlastitim
zahtjevima. (Macintyre, 2001.)
PCA najčešće se koristi u liječenju poslijeoperacijske boli ili posttraumatske boli iako se pokazala
učinkovita primjena i kod karcinomske boli. Najčešći put primjene je intravenski iako se može
primijeniti epiduralno te subkutano.
Primjenjuju se opioidi ili lokalni anestetici tako da su nuspojave iste kao i kod drugih načina analgezije
gdje se isti primjenjuju. Međutim kontinuirana koncentracija analgetika, mogućnost brzog djelovanja
kod povećanja intenziteta boli ( ne mora se čekati sestra koja će dati bolus dozu ) te sam psihološki
učinak da bolesnik sam može sudjelovati u liječenju svoje boli imaju značajan učinak u smanjenju
intenziteta boli.
Preoperativna edukacija bolesnika rukovanja pumpom ima daleko veći učinak od same
perioperativne edukacije.
Bol je subjektivni osjećaj i u liječenju boli svakom se bolesniku pristupa individualno te ovisi i o nizu
drugih faktora ( vrsta operacije, kognicija, komorbiditet …) , te ne možemo govoriti o superiornosti
jedne vrste analgezije spram druge. Najvažnije je da je bol prepoznata i da se liječi.
Tjelesna temperatura predstavlja stupanj zagrijanosti tijela.
Znanstvene studije pridaju veliku važnost kako što preciznijem tako i što manje invazivnom pristupu
mjerenja tjelesne temperature.
Temperatura koju tijelo mora održati kako bi organizam preživio, te najrealniji pokazatelj funkcije
svih vitalnih organa je centralna temperatura tijela.
Jedan od najobjektivnijih i najrelevantnijih načina neinvazivnog mjerenja tjelesne temperature je T
core sustav mjerenja.
Kontinuirano praćenje i jednostavnost uporabe Tcore sustava mjerenja tjelesne temperature
olakšava i omogućava medicinskoj sestri bolje predviđanje ishoda i pravovremeno poduzimanje
mjera za prevenciju štetnih učinaka.
Prijeoperacijska prehrana je često zapostavjeni čimbenik u liječenju i oporavku bolesnika kod
elektivnog kirurškog zahvata. Unatoč činjenici da određeni postotak bolesnika dolazi u bolnicu
pothranjen ili se neadekvatno hrani tijekom liječenja, u mnogim centrima su smjernice u sklopu
prijeoperacijske pripreme „ ništa na usta 8 do 12 sati“ prije operativnog zahvata zlatni standard.
Navedeno pravilo uvedeno je kako bi se prvenstveno spriječila regurgitacija želučanog sadržaja i
aspiracijska pneumonija te izbjegla postoperativna mučnina i povraćanje.
Većina istraživanja i radova ukazuju da je prijeoperacijska i rana postoperacijska enteralna prehrana
povezana sa bržim povratkom funkcije probavnog sustava (bez obzira na mjesto operacije), smanjuje
inzulinsku rezistenciju, osjećaj žeđi, gladi i boli, a nema statističke značajke na povećanu mučninu i
povraćanje.
