karcinom hipofarinksa, operiracija, postoperativna njega i rehabilitacija
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Karcinom hipofarinksa i njegovo operativno lij ečenje predstavlja izazov u dijagnostici,
operativnom zahvatu i intenzivnom postoperativnom toku, kako za kirurga, anesteziologa, tako i
za medicinsku sestru/ tehničara.
Kod ovog oboljenja tumor zahvaća hipofarinks, lokalno se šireći prema larinksu i cervikalnom
jednjaku, dajući limfogene metastaze u cervikalne limfne čvorove.
Radi se o dugotrajnoj operaciji. Operativni pristup je cerviko-abdominalni.
Prva operacija na Prvoj kirurškoj klinici KCS izvršena je 1978. godine.
Na našoj klinici se godišnje izvodi 2-8 operacija karcinoma hipofarinksa, prosj ečna životna dob
bolesnika je 47,5 godina , a odnos broja žena i muškaraca je 4:1. Od 1978. -2007. izvedeno je 68
radikalnih operacija.
Uloga medicinske sestre/ tehničara je značajna, pa o takvim pacijentima brine visoko
profesionalno i stručno osoblje sa dosta iskustva. Pacijenti provode u JIL-u 7- 10 dana.
Po dolasku iz operacijske sale bolesnik se stavlja u bolesnički krevet , stavlja se u visoki
Fowlerov položaj, postavlja se monitoring, uključuje se oksigenoterapija, venski put se
neprekidno održava, daje se redovita terapija analgeticima.
Ovako kritično operirani pacijenti zahtijevaju: stalni monitoring vitalnih funkcija, monitoring
biokemijskih parametara, posebnu njegu traheostome i kanile, nutritivnu potporu, njegu i
rehabilitaciju bolesnika i ostalu opću njegu.
Moguće komplikacije koje se mogu javiti kod ove operacije su: dehiscijencija faringealne
anastomoze, komplikacije u vezi traheostome, kardiološke komplikacije, respiratorne
komplikacije, infekcija.
Medicinska sestra/tehničar kao član tima prim jenom svih standarda u njezi i prevenciji
komplikacija, doprinosi uspješnom postoperativnom oporavku pacijenta.
Prisutnost kompjuterske tehnologije je na području medicine kao i na drugim područjima znanosti
sve veća. U dijagnosticiranju i liječenju se otvaraju nova područja i novi načini koji su se pred
samo par desetljeća činila nemogućim. Jedno od takvih dostignuća moderne medicine je i
elektrostimulator srca, koji je od svoje prve implantacije godine 1958 (Senning, Švedska) doživio
nevjerojatan razvoj. Mali kompjuter koji se implantira u tijelo i prati srčane električne aktivnosti te
isporučuje pravilne električne impulse.
U prošlosti su elektrostimulatori postavljani kako bi spasili život, a danas i da bi poboljšali kvalitetu
života. Pacemaker [peismeika:], odnosno elektrostimulator, elektronički je uređaj napajan
baterijom čija je svrha trajno stimulirati srce. Elektrostimulator se sastoji od pacemakera
(generatora impulsa) elektroda koje provode impulse do srca.
U Sveučilišnom kliničkom centru Maribor, koji je pored Ljubljane najveći medicinski centar za
implantaciju elektrostimulatora srca, imamo u prosjeku godišnje 350 impla ntacija
elektrostimulatora srca i oko 40 zamjena baterija elektrostimulatora srca(podatak 2007).
Zbog velikog broja pacijenata, organizacija vođenja tih pacijenata mora bit adekvatna i učinkovita.
Veliku ulogu u svim fazama boravka pacijenta u bolnici ima medicinska sestra, koja je sa njime
od prijema do odlaska kući. Medicinska sestra mora pacijenta pripremiti na zahvat, dati mu
korisne informacije u vezi njegovog trenutnog stanja i postupaka nakon zahvata i života nakon
odlaska iz bolnice.
Članak prikazuje rezultate ankete koja je bila provedena u sklopu diplomskog rada i pokazuje
zadovoljstvo pojedinih slučajno izabranih pacijenata koji su dobili elektrostimulator srca u UKC
Maribor na Odjelu za intenzivno liječenje. U anketi je sudjelovalo 40 pacijenata koji imaju
namješten elektrostimulator srca.
Rezultati ankete su pokazali kako pacijenti doživljavaju svoju bolest, način liječenja, kako
prihvaćaju informaciju, da im je potreban elektrostimulator srca, da moraju do kraja života živjeti
sa njim i na kraju pokazuje zadovoljstvo pacijenata sa radom medicinskog osoblja i životom
nakon odlaska iz bolnice.
Ezofagektomija je opsežan zahvat udružen s iznimno velikim kirurškim stresom zbog otvaranja
dviju velikih tjelesnih šupljina, trbušne i prsne, često i vratne regije, praćen velikim prometom
tekućine. Izvodi se najčešće na bolesnicima starije životne dobi koji uz malignu bolest jednjaka
često imaju oslabljen nutricijski i imunosni status, kao i pridružene bolesti respiratornog i
srčanožilnog sustava. Standardizacija resekcije i rekonstruktivnih tehnika te primjena
suvremenog perioperacijskog zbrinjavanja značajno su reducirali poslijeoperacijski morbiditet i
mortalitet ovih zahvata. Prijeoperacijski je važno ove bolesnike dovesti u optimalno nutricijsko,
respiratorno i kardijalno stanje. Intraperacijski, uz odgovarajuću dubinu an estezije, veliku važnost
ima invazivni hemodinamski nadzor uz uvođenje plućnog arterijskog katetera. Poslijeoperacijski
važnu ulogu imaju epiduralna analgezija koja omogućuje duboko disanje i iskašljavanje i rutinska
primjena fiberbronhoskopske toalete traheobronhalnog stabla. Poremećen je akt gutanja i
kašljanja s mogućom aspiracijom želučanog sadržaja. Plućne komplikacije danas su vodeće
komplikacije kod ovih zahvata, te su njihova prevencija i rano razrješavanje ključni zadaci
kliničara.
Postupak u našoj ustanovi se vrši tako da se dan prije operacijskog zahvata uvodi epiduralni
kateter, najčešće u gornju trećinu torakalne kralježnice. Nakon uvođenja plućnog arterijskog
katetera, Swan- Ganza, započinje se epiduralna analgezija. Nakon završetka operacije bolesnici
su najčešće na mehaničkoj potpori disanja u trajanju do 24 sata. Nakon fiberbronhoskopske
toalete traheobronhalnog stabla i procjene od strane liječnika da bolesnik može zadovoljavajuće
disati i iskašljavati, ekstubira se u polusjedećem položaju. Nakon toga bolesnici se više ne
polijegaju na ravno zbog velike opasnosti od regurgitacije i zalijevanja traheobronhalnog stabla iz
supstituta. Mogućnost iskašljavanja i poslijeoperacijska mobilizacija od velike su važnosti za ove
pacijente. Kod ovih pacijenata nadzire se EKG monitoring, kontinuirano se mjeri saturacija art.
krvi pulsoksimetrom, kontinuirano praćenje CO2, invazivno mjerenje art. krvnog tlaka i centralnog
venskog tlaka, mjerenje satne diureze, mjerenje temperature, mjerenje srčanog minutn og
volumena, praćenje izgleda i količine drenažnog sadržaja na nazogastričnoj sondi, te
abdominalnim i torakalnim drenovima, hranjenje pacijenta na stomu. Bitna je redovna i temeljna
njega takvih pacijenata, kao i njega usne šupljine zbog nemogućnosti uzim anja hrane i vode na
usta.
Klinika za pedijatriju, Klinika za dječje bolesti Zagreb
aplazija, izolacija, dekontaminacija, dijete
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Za krajnji pozitivni ishod liječenja važno razdoblje nakon transplantacije, jer je bolesnik bez
funkcije krvotvornog i imunološkog sustava. Zbog toga je bolesnik izložen brojnim rizičnim
komplikacijama, kao što su teške infekcije, sklonost krvarenju te toksičnosti kemoterapije. Da bi
se te komplikacije spriječile ili svele na najmanju moguću mjeru, bolesnik se smješta u obrnutu
izolaciju.
Obrnuta izolacija je način zaštite bolesnika od razvoja infekcija uzrokovanim mikroorganizmima
koji mogu biti u okolini ili ih mogu prenijeti zdravstveni radnici ili posjetitelji. Da bi se to spriječilo, u
bolesnikov boks se ulazi kroz predvorje u kojem se nalaze umivaonik, dezinfekcijska sredstv a,
jednokratni ručnici za ruke te jednokratna zaštitna odjeća kao što su ogrtači, maske, rukavice,
kape, navlake za cipele. Bolesnik se nalazi u „sterilnoj“ okolini, steriliziraju se posteljina, pidžame,
kao i ostali pribor potreban za bolesnika. Također p rima i sterilnu hranu koja se doprema iz
glavne kuhinje u posebnom kontejneru samo za tog bolesnika.
Takvim načinom funkcioniranja, profesionalnim odnosom prema bolesniku i motiviranošću
zdravstvenih radnika različitih profila rezultirat će njegovim bržim oporavkom i pridonijeti boljem i
kvalitetnijem funkcioniranju kod kuće.
prostorna i tehnička organizacija, edukacija, profesionalnost
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Sveučilišna dječja klinika u Beogradu je najstarija dječja klinika na Balkanu, osnovana 1924.
godine od strane prof dr Franca Grejera iz Poljske.
Prva JIN postoji od 9. O1.1989.godine. Pedijatrijska, kirurška i neonatalna intenzivna danas
raspolaže sa 16 kreveta.Za svakog pacijenta osiguran je monitor, aspirator, 2 -3 ili više infuzijskih
pumpi, a posjedujemo i 11 mehaničkih ventilatora, 1 respirator za visokofrekventnu ventilaciju,
aparat za prijmenu azotmonoksid, transportni respirator, transportni inkubator…, defibrillator,
aparat za plinske i elektrolitne analize krvi i ostalo.
U sve tri JIN zaposleno je trenutno 4 specijalista pedijatrije, 27 medicinskih sestara ,jedna glavna
sestra za svaku jedinicu kao i glavna sestra za sve 3 jedinice i 8 njegovatelja.
Ukupan broj pacijenata u periodu od 2000. do kraja 2007. godine bio je 5005. od toga 954
novorođenčadi, a kod 539 pacijenata nastupio je exitus letalis.
Zbrinjavamo pacijente sa akutnim zastojem srca i disanja,u stanju šoka, respiratorne
insuficijencije, insuficijencije srca, insuficijencije bubrega, akutnih infektivnih stanja,epileptičke
statuse, intoksikacije, akutni poremećaj jetrenih funkcija, urođene anomalije srca preoperativno…
Obuka novih djelatnika traje od 6 meseci do godinu dana a provodi se od strane glavnih sestara
jedinica i sestara sa više godina radnog iskustva u intenzivnoj njezi.
Od medicinske dokumentacije posjedujemo intenzivne liste , terapijske liste, papire za terapiju,
primenjene narkotike, primenjene transfuzije krvi, kontrolu sterilizacije, fizioterapeutske
tretmane, konzilijarne preglede i intervencije , primopredaju službe sestara.
Rad u pedijatrijskim intenzivnim jedinicama je dodatno otežan obzirom da se radi sa djecom kao
najosjetljivijom ljudskom populacijom, što posljedično dovodi do profesionalnog izgaranja.
Zaposleni u pedijatrijskim JIN svjesno prihvaćaju ovu činjenicu u korist pomoći teško oboljelom
djetetu.
