U tijelu se nalazi nekoliko područja u kojima nenadano povećanje volumena tkiva i organa dovodi do povećanja tlaka u tim područjima, nakon čega lako nastane compartment sindrom. Povećanje tlaka u tkivima najprije uzrokuje ometano otjecanje krvi (venska staza), a u konačnoj fazi tlak je toliko visok te uzrokuje zastoj arterijskog protoka i ometanu prokrvljenost tkiva (lokalna stagnacijska hipoksija) s posljedičnom ishemijom organa. Područja u kojima lako nastaje povećanje tlaka i compartment sindrom su lubanjska šupljina, ekstremiteti, prsni koš i abdomen. Tlak u trbušnoj šupljini (intraabdominalni tlak) jednak je nuli, jednak atmosferskom tlaku. Ako vrijednosti intraabdominalnog tlaka prelaze 12 mmHg govori se o intraabdominalnoj hipertenziji (IAH), s posljedičnim većim mortalitetom bolesnika. IAH je prisutna u 20-80% kritično oboljelih bolesnika. Ukoliko se tlak u abdomenu povećava, produbljuje se hipoksično oštećenje tkiva što dovodi do zatajenja organa. O abdominalnom compartment sindromu govori se u slučaju porasta IAP-a >25 mmHg ili ukoliko se istovremeno pojavi novo zatajenje barem jednog organa. Najčešće se opaža smanjenje satne diureze i pojava oligoručino/anuričnog zatajenja bubrega. Intrabdominalna hipertenzija i abdominalni compartment sindrom dovode do aktivacije sistemskog upalnog odgovora i multiorganskog zatajenja (uključujući i akutni respiratorni distres sindrom), sa stopom mortaliteta oko 80%.
ranski kateter, postoperativna bol, intervencije medicinske sestre, zdravstvena njega
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Primjena analgezije putem ranskog katetera u svijetu se provodi zadnjih 30 godina, a kod nas je tek zaživila zadnjih pet godina. Ranski kateter je intraoperativno postavljeni kateter u rani, koji služi postoperativnoj analgeziji. Koristi se u abdominalnoj, torakalnoj i maksilofacijalnoj kirurgiji, urologiji i ginekologiji. Postavljanje katetera se odvija u operacijskoj dvorani prije zatvaranja rane. Izbor veličine katetera ovisi o vrsti zahvata. Materijali od kojih je sačinjen ne ometaju prirodni proces cijeljenja rane. Primjena analgezije započinje u operacijskoj dvorani, a nastavlja se u jedinici intenzivnog liječenja. Stabilnim i kontroliranim protokom pomoću infuzijskih pumpi, infuzomata ili dosi fussera lokalni anestetik se pomoću ovog katetera dovodi u kiruršku ranu. Najčešći lijekovi koji se primjenjuju ovim putem su levobupivacaine ili ropivacaine u dozi 0,25% . Na temelju subjektivne i objektivne procijene boli titrira se doza analgezije od 6-8 ml/h i daju se dodatno intravenski analgetici. Stalnim nadzorom i monitoringom pacijenta medicinska sestra pravovremeno uočava spriječava nastanak mogućih komplikacija vezanih za ovaj način postoperacijske analgezije. Pridržavanjem aseptičnih uvjeta rada te provođenjem odgovarajuće zdravstvene njege bolesnika komplikacije gotovo da i nema. U jedinici intenzivnog liječenja Opće i veteranske bolnice „Hrvatski ponos“ Knin (OVB) promatranjem i bilježenjem vitalnih funkcija kao i procjenom boli kod 23 pacijenta nakon operacije karcinoma crijeva uočeno je da pacijenti uz primjenu analgezije putem ranskog katetera nisu imali bol ili je ona bila veoma niskog intenziteta. Mobilnost pacijenata je poboljšana kao i uspostava peristaltike te samim tim i skraćena duljina boravka pacijenata u bolnici.
Veliki problem za sigurnost bolesnika u cijelome svijetu predstavljaju infekcije povezane sa zdravstvenom skrbi. U razvijenim zemljama 5 - 10% hospitaliziranih pacijenata dobije infekciju tijekom liječenja, a u zemljama u razvoju brojka je još i veća. Sredinom devetnaestog stoljeća je Semmelweiss otkrio važnost higijene te ukazao kako su ruke najvažniji pojedinačni faktor u širenju infekcija. Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala je taj problem te pristupila izradi smjernica za higijenu ruku u zdravstvenim ustanovama. Cilj smjernica je podići svijest radnika o potrebi provođenja rutinske higijene ruku, prihvaćanje indikacija, metoda i sredstava za higijenu kao i povećanje suradljivosti u higijeni ruku tijekom skrbi za bolesnika. Smjernice su namijenjene svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima koji dolaze u izravan dodir s bolesnicima i njihovom okolinom. Dio smjernica namijenjen je pacijentima i posjetiteljima. U radu su opisane definicije za higijensko pranje i utrljavanje ruku, istaknuta je važnost načina pranja i utrljavanja kao i vrijeme trajanja postupka. Opisan je koncept „Mojih pet trenutaka“, a definirana su i sredstva koja se koriste za provođenje optimalne njege i higijene ruku. Cilj provedenog istraživanja početkom mjeseca rujna 2015. godine bio je ispitati provode li zdravstveni radnici KB „Sveti Duh“ optimalnu higijenu ruku, te da li postoji posvećenost institucije u promociji i implementaciji higijene ruku. Istraživanje je provedeno na uzorku od 90 zdravstvenih radnika, a za prikupljanje podataka korišten je anketni upitnik. S obzirom na dobivene rezultate utvrdit će se potreba za daljnjom edukacijom zdravstvenih radnika o pravilnoj higijeni ruku u svrhu sprječavanja nastanka bolničkih infekcija.
Snježana Dragičević, Spajić I., Dadić I., Matan V.
KB Dubrava
ergonomija, transfer pacijenta i oprema, hitna služba
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Zaposleni u djelatnosti hitne službe kontinuirano su na vrhu popisa djelatnosti s ozljedama mišićno koštanog sustava posebno leđa, prvenstveno zbog ručnog podizanja pacijenata. Medicinske sestre na šestome su mjestu popisa deset zanimanja s najvećim rizikom nategnuća mišića i istegnuća zglobova. Opasnost od ozljede leđa zbog ručnog podizanja i premještanja pacijenata, problemi s leđima i ostali mišićno-koštani poremećaji, doprinose sve većem nedostatku djelatnika u zdravstvu.Ergonomija je znanstvena disciplina koja proučava interakcije između čovjeka i elemenata sustava, nastojeći prilagoditi rad i radnu sredinu njegovim potrebama.Danas postoji cijeli niz pomagala koje se mogu koristiti u transferu pacijenata, koji se razlikuju cijenom, kvalitetom kao i razinom primjene u praksi. U radu će biti prikazana važnost ergonomski dizajniranog radnog mjesta, te primjena ergonomskih znanja i vještina kojom ćemo umanjit rizik od mišićno koštanih poremećaja i poboljšati kvalitetu zdravstvene njege pacijenata.
Invazivni dijagnostički i terapijski postupci postali su sveprisutni u suvremenoj medicinskoj praksi pa tako i u neonatologiji. Izloženost boli u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi smatra se glavnim izvorom stresa za djecu i njihovu obitelj. Dokazano je da ponovljena izloženost novorođenčeta, a naročito nedonoščeta bolnim podražajima može imati neposredne pa i dugoročne posljedice na neurorazvoj djeteta. Posljednjih godina došlo je do značajnog povećanja interesa za prepoznavanje i suzbijanje boli u novorođenčeta. Danas se bol tretira kao peti vitalni znak i procjena boli treba biti uključena u svaku procjenu vitalnih znakova. Optimalno upravljanje boli zahtjeva od zdravstvenih djelatnika stručnu procjenu boli, što kod novorođenčadi može biti posebno teško jer oni ne mogu verbalizirati bol. Zato pristup mora biti multidimenzionalan, obuhvaćajući mjerenje fizioloških i bihevioralnih pokazatelja boli. Glavni cilj procjene boli je rano prepoznavanje boli, u svrhu smanjenja neposrednih i dugoročnih posljedica koje bol može izazvati.
Liječenje boli:
- Nefarmakološko tretiranje boli
- Farmakološko tretiranje boli: lokalni analgetici, sistemskoj analgeziji
Cilj rada: Poboljšati znanje o potrebi primjene smjernica za kontrolu boli u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi, rutinskim procjenjivanjem boli, integriranjem najpovoljnije skale za procjenu boli u svakodnevnom radu i provođenjem analgezije prilikom invazivnih postupaka.
Metode rada: Zbog nemogućnosti verbalizacije, procjenu stupnja boli kod novorođenčadi radimo na osnovu već spomenutih parametara (fizioloških i bihevioralnih) svrstanih u skale boli na osnovu kojih se pomoću numeričkih vrijednosti iskazuje jačina boli.
Zaključak: Unatoč značajnom napretku u kontroli boli, istraživanja u kliničkoj praksi još uvijek pokazuju da postoje praznine između znanja i prakse i da novorođenčad još uvijek doživljava mnogo bolnih postupaka. Sustavni pristup u provedbi točno određenih smjernica značajno bi poboljšao kontrolu boli u jedinicama intenzivnog liječenja novorođenčadi.
