Komunikacija je prenošenje i primanje raznih podataka između dvije ili više osoba a upotrebom komunikacijskih kanala kojima se ti određeni podaci prenose bilo to u pisanom ili govornom obliku. Postoji nekoliko klasifikacija komunikacije : komunikacija s obzirom na način komuniciranja te komunikacija s obzirom na svrhu. Medicinska sestra / tehničar u svom se radu i to svaki dan moraju koristiti komunikacijskim vještinama a pacijenti dobre komunikacijske vještine često pripisuju zdravstvenim djelatnicima koji su topli i imaju razumijevanja, s kojima je lako razgovarati, koji se predstave na početku razgovora, koji djeluju samopouzdano, koji postavljaju precizna i lako razumljiva pitanja.
Istraživanje vezano za komunikaciju provedeno je u Kliničkom bolničkom centru Rijeka na kirurškim klinikama lokaliteta Rijeka. U istraživanje je uključeno 50 pacijenata te 50 medicinskih sestara / tehničara. Kao najbolji mogući izbor za provođenje istraživanja odabrane su anonimne ankete. Cilj istraživanja je bio saznati razinu komunikacije između medicinskih sestara / tehničara i pacijenata te razinu komunikacije između samih zdravstvenih djelatnika; saznati razmišljanja i stavove pacijenata vezano za komunikaciju medicinske sestre / tehničara prema njima te saznati razmišljanja i stavove medicinskih sestara / tehničara vezano za komunikaciju na radnom mjestu te željom za edukaciju kako bi se poboljšale i usavršile komunikacijske vještine. Nakon analize anketnih listića uvidjelo se da pacijenti nisu realno ispunili listiće a razlog tome je što se nisu htjeli nikome zamjeriti i nekoga naljutiti a medicinske sestre / tehničari nisu ispunili 15 anketnih listića te su neki izjavili kako ne smatraju da je komunikacija bitna a svega njih 5 je izjavilo kako je potrebno uvesti edukaciju kako bi se komunikacijske vještine poboljšale i usavršile.
Dobivenim rezultatima uvidjelo se da je razina komunikacije loša te da je prijeko potrebno uvesti edukaciju a samim time će se poboljšati i samo provođenje zdravstvene njege te će učinjenim postupcima biti zadovoljni kako pacijenti a tako i medicinske sestre / tehničari.
Jug D, Trempetić V, Semijalac M, Stanešić S, Lubina Ž, Strauss Patko M, Vuk T.
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
dobra komunikacija, HZTM, dobrovoljni davatelji krvi
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Uvod: Dobrovoljni davatelji krvi (DDK) krv daju vođeni idejom da nekome pomognu i za uzvrat ne očekuju naknadu. Najmanje što im se može pružiti je iskren, otvoren i ljubazan odnos. Zato je dobra komunikacija uz stručnost osnovni zahtjev koji djelatnici na uzimanju
krvi moraju zadovoljiti.
Cilj: Prikazati način uspostavljanja dobre komunikacije s DDK u svakodnevnom radu djelatnika na uzimanju krvi, te potaknuti na razmišljanje i ostale zdravstvene djelatnike o uvođenju dobre komunikacije u svrhu poboljšanja usluga.
Metode: Komunikacija djelatnika na uzimanju krvi s DDK ostvaruje se:
1. Direktnim razgovorom
2. Uvažavanjem mišljenja
3. Putem Knjiga žalbi
4. Pomoću propagandnog materijala
5. Putem reklamacija
Uspješnost ostvarenja komunikacije prati se različitim indikatorima kvalitete (nuspojave pri davanju krvi, neuspjele punkcije i sl.).
Rezultati: Razgovor s davateljima, pogotovo tijekom davanja krvi i opuštena atmosfera ostvaruje srdačan i iskren odnos koji motivira na ponovni dolazak davanja krvi. Analiza upitnika o zadovoljstvu davatelja, kao i prijedloga i kritika navedenih u Knjigama žalbi upućuju
na poboljšanja u međusobnom odnosu. To je pokazala i studija provedena u HZTM u kojoj su obrađeni podaci praćeni 13 godina, iz kojih je vidljivo da je nezadovoljstvo DDK vezano uz neprikladnu komunikaciju iznosilo 19 %.
Zaključak: Dobra komunikacija na uzimanju bitan je element u svakodnevnom radu s DDK. Educiranost osoblja, stručnost, ljubaznost i pristupačnost u radu, rezultira obostranim zadovoljstvom. Međutim, komunikaciju je potrebno svakodnevno unapređivati jer krvni
pripravci ne mogu se proizvesti na umjetan način, a zadovoljni davatelj je osoba koja nam se uvijek vraća. Na taj način se osiguravaju stalne dovoljne zalihe krvi.
Postoperacijski kognitivni deficit je komplikacija koja produžava bolničko liječenje, povećava cijenu liječenja, dovodi u pitanje uspjeh kirurškog liječenja, a može pogoršati i kvalitetu života poslije operacije ukoliko ti deficiti perzistiraju. Bolesnici u JIL–u budu često uzbuđeni, smeteni i osjećaju se neudobno, ponekad postaju jasno psihotični (psihoza JIL –a) što uvelike utječe na njihovu sigurnost. Terapijski odnos sestra-bolesnik može imati povoljan terapeutski učinak, tj, biti u funkciji liječenja bolesnika. On se gradi kroz terapijsku komunikaciju s pacijentom, ali i s drugim članovima tima (liječnici, socijalni radnici, psiholog, druge sestre, obitelj i prijatelji bolesnika). Sestrinska uloga nije predviđati ishod bolesti, već pravovremeno uočiti
preddelirantna stanja i potencijalnu opasnost, te se boriti za zdravlje i kvalitetniji život.
Efikasan tretman životno ugroženog pacijenta zavisi od pristupa tima, sistema smjernica koje vode osoblje tjekom prvog pregleda i postupaka kojima se spašava život. Prestanak disanja i srčanog rada ne znači definitivnu smrt. Takve osobe se mogu povratiti u život, čak sa potpunim kvalitetom blagovremenim započinjanjem reanimacije i primjenom adekvatnih tehnika i protokola oživljavanja.
Kardiopulmonalna reanimacija je kombinacija mjera ozivljanja koje se poduzimaju da bi bolesniku, koji je dozivio kardiopulmonalni arest ponovno uspostavila funkcija srca i disanja.
Glavni cilj izvodenja mjera reanimacije je osigurati dostatnu kolicinu kisika mozgu, srcu i drugim vitalnim organima, sve dok se slozenijim postupcima KPR-a ne uspostavi adekvatna srcana akcija i disanje.
Kontraindikacije za reanimaciju su ako je srcani zastoj trajao vise od 20 minuta, terminalna faza neizljecive bolesti, mrtvacka ukocenost, pojava mrtvackih pjega te destruktivne povrede mozga.
Sepsa (sistemska upala uzrokovana infekcijom), teška sepsa (sepsa praćena disfunkcijom jednog ili više vitalnih organa) i septični šok (teška sepsa praćena hipotenzijom refraktornom na volumen) među vodećim su uzrocima smrti u JIL-u. U kliničkoj slici sepse najčešće dominiraju povišena tjelesna temperatura, zimica, tresavica, te pridruženi simptomi organa koji je izvor septičnog zbivanja. Nizom složenih patofiziološka zbivanja u sepsi i septičnom šoku dolazi do difuznog oštećenja endotela, povećane propusnosti kapilara, redistribucije volumena, mikrovaskularnih tromboza, ishemije tkiva, višeorganskog oštećenja i apoptoze. Cilj hemodinamskog monitoriranja je postići adekvatnu perfuziju i oksigenaciju tkiva. U tome nam uvelike pomaže invazivni i neinvazivni monitoring hemodinamike. Prema zadnjim smjernicama sepse (Surviving sepsis campaign) cilj hemodinamskog monitoriranja u teškoj sepsi i septičnom šoku jest postići za vrijeme prvih 6 sati: CVP 8 – 12 mmHg, MAP ≥65 mmHg, diurezu ≥0.5 ml/kg/h, ScvO2 ≥70% ili SvO2 ≥65%, normalizirati laktate. Za prikaz slučaja odabran je bolesnik sa ozljedom vratne kralješnice koji je u sklopu septičnog šoka razvio MODS (poremećena funkcija 2 ili više vitalnih organa), a potom i MOF (zatajivanje 2 ili više vitalnih organa), te koji je zahvaljujući provedenim potpornim mjerama intenzivnog liječenja uspješno vitalno stabiliziran.
