zdravstvena njega utemeljena na dokazima, klinička stručnost, holistički pristup
''6. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 25.-28. travnja 2013. godine
O medicini utemeljenoj na dokazima govorilo se (više kroz filozofske
rasprave) već sredinom 19. stoljeća no još je i danas to vruća tema za sve
zdravstvene radnike, ostale stručnjake, pa i društvo u cjelini. Svoj je
procvat doživjela 70-tih godina prošlog stoljeća kada je Archibald Leman
Cochrane (1909–1988) skrenuo pozornost na nedostatak čvrstih
informacija o učincima zdravstvene skrbi. Referirao se na niz studija koje
su pokazale da se zdravstvena skrb na osnovu jasnih i nedvojbenih
znanstvenih dokaza provodi tek u 10% do 25% slučajeva, a da se sve
ostalo prepušta procjeni stručnjaka. Cochrane je naglasio potrebu da
zdravstveni djelatnici svoje intervencije i aktivnosti temelje na najnovijim
dostupnim znanstvenim dokazima i znanjima, predlažući randomizirano
kontrolirano ispitivanje kao zlatni standard. Nasuprot tome, kliničku
procjenu zdravstvenih djelatnika smatrao je najmanje vrijednim oblikom
dokaza, osim ako nisu potpomognuti znanstvenim istraživanjima.
S vremenom se tako i u području medicine i u području zdravstvene
njege pojavilo vrlo važno pitanje – kako razriješiti razilaženje u teoriji i
praksi utemeljenoj na dokazima iako i jedna i druga imaju zajednički cilj:
donošenje ispravne odluke i pronalaženje najučinkovitijeg rješenja za
postojeći zdravstveni problem. U osnovi jaz između teorije i prakse
zasnovane na dokazima u području znanosti i filozofije postoji još od
davnih dana. Racionalizam se postavlja nasuprot empirizmu. Dok
racionalisti tvrde da su ljudska osjetila ograničena te da se objektivna
stvarnost može spoznati samo mišljenjem (razumom, umom, intelektom),
empiristi stoje na stanovištu da je iskustvo temeljni izvor spoznaje (svih
znanja i pojmova). Tako teorija utemeljena na dokazima slijedi
racionalistički način promišljanja, dok praksa utemeljena na dokazima
prednost daje empirijskim spoznajama.
Zastupnici racionalističkog pristupa smatraju da zdravstveni djelatnici
često imaju različite stavove, različita mišljenja te da tako stručno vođena
skrb za bolesnike može varirati od kliničara do kliničara, od zdravstvene ustanove do zdravstvene ustanove, dok su zastupnici empirijskog pristupa
mišljenja da treba biti iznimno oprezan u krutoj primjeni istog standarda za
sve bolesnike, jer ni jedan bolesnik nije isti i ni jedna situacija nije ista.
Osim toga, neke ključne dimenzije prakse, kao što su etika i vrijednosti,
nemoguće je kvantificirati pa su upozorili na opasnost „tiranije putem
dokaza“. David Sackett, pionir medicine utemeljene na dokazima u svojem
članku Evidence based medicine: what it is and what it isn't, It's about
integrating individual clinical expertise and the best external evidence
(Sackett et all,1996) kaže:
„ Znanstveni dokazi u medicinskoj praksi ne mogu se koristiti kao „knjiga
recepata“ primjenjiva kod svakog bolesnika i u svim situacijama. To nije u
skladu s toliko isticanim individualiziranim pristupom u skrbi za bolesnika.
Dobra skrb zahtjeva integraciju najboljeg znanstvenog dokaza,
individualnu kliničku stručnost liječnika i poštovanje izbora (odluke)
bolesnika. To pretpostavlja integriranje individualne kliničke stručnost s
najboljim dostupnim kliničkim dokazom dobivenim sustavnim znanstvenim
istraživanjem. Znanstveni dokazi mogu informirati, ali nikada ne mogu
zamijeniti kliničku ekspertizu stručnjaka koja uključuje kliničko stanje
bolesnika, njegove sklonosti, stavove i vrijednosti te sve ostale čimbenike
koji utječu na tijek liječenja.
Dobri zdravstveni djelatnici koriste oboje: svoju kliničku stručnost i
dostupne znanstvene dokaze.“
Stoga valja naglasiti da teorija i praksa nisu nespojivi, te da jedna
nadopunjuje drugu. Klinička stručnost, iskustvo, individualiziran i holistički
pristup bolesniku uz primjenu najboljeg dostupnog znanstvenog dokaza
jest temelj profesionalne izvrsnosti svakog zdravstvenog djelatnika.
J.U. Opća bolnica "Prim. dr. Abdulah Nakaš", Sarajevo (BiH)
uloga medicinske sestre u ostvarivanju prava pacijenta u bolnici općeg tipa
''7. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. travnja 2014. godine
Opća deklaracija o ljudskim pravima je temeljni međunarodni akt usvojen 1948.
godine kojom se garantuje sloboda, pravda i mir među ljudima. Član 3 ove
deklaracije kaže: “Svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigirnost” pravo na najviši
dokučivi standard zdravlja (koji se odnosi na “pravo na zdravlje”). Bitna pitanja koja
prizilaze iz implementacije međunarodnog sporazuma o ekonomskim, socijalnim i
kulturalnim pravima E/C 12/2000/2. CESCR (Komisija za ekonomska, socijalna i
kulturna prava). Bilo koja osoba, grupa, tj. žrtva kršenja prava na zdravlje bi trebala
da ima pristup efikasnim pravnim ili drugim lijekovima i na državnom i na
međunarodnom nivou. Svim žrtvama takvog kršenja bi trebalo dati pravo na
adekvatnu odštetu, koja može imati formu restitucije, kompenzacije, satisfakcije ili
garancije da se neće ponoviti. Državni ombudsmen, komisija za ljudska prava, forum
potrošeča, udruženje koje se bavi pravima pacijenta ili slične institucije bi trebali da
se bave pravima na zdravlje
Proces implementacije ljudskih prava u svakodnevnom životu običnog građanina u
poslijeratnom oporavku Bosne i Hercegovine nailazi na ogromne objektivne i
subjektivne teškoće. Građanima treba da su pristupačne odgovarajuće zdravstvene
ustanove koje će biti otvorene svima, pod jednakim uslovima.
Pod pojmom bolnička djelatnost podrazumijeva se skup mjera, aktivnosti i postupaka
koji se poduzimaju u cilju liječenja, dijagnosticiranja i medicinske rehabilitacije
oboljelih u odgovarajućim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.
Upala pluća uzrokovana ventilatorom (ventilator associated pneumonia- VAP) je
nozokomijalna pneumonija kod bolesnika koji su na mehaničkoj respiratornoj potpori
,putem endotrahealnog tubusa ili trahealne kanile duže od 48 sati. To je najučestalija
komplikacija kod bolesnika u jedinicama intenzivnog liječenja. Razvoj VAP-a
produžuje boravak bolesnika u JIL, te značajno povisuje troškove liječenja.
VAP primarno nastaje zbog toga što endotrahealni tubus ili trahealna kanila
omogućavaju prolaz bakterijama u donje segmente pluća što je naročito značajno
kod pacijenata koji već imaju probleme s plućima ili imunološkim sistemom. Često se
događa da bakterije koloniziraju tubus ili kanilu te se šire po cijelim plućima sa
svakim udahom. Bakterije se mogu spustiti u donje segmente pluća postupcima kao
što su duboka bronhoaspiracija ili bronhoskopija.
Najčešći uzročnici VAP-a su Pseudomonas aeruginosa, Klebsiella pneumonie,
Serratia marcescens, Enterobacter, Acinetobacter i MRSA.
Faktori rizika za nastanak VAP-a su: poremećaj svijesti, hemodijaliza, mehanička
ventilacija i njezino trajanje, neplanirana ekstubacija i ponovna intubacija,
kolonizacija orofarinksa i želučane sluznice sa mikroorganizmima, prethodno
liječenje antibioticima, neprekidna sedacija.
Medicinaska sestra/ tehničar važna je karika u prevenciji nastanka jer izravno izvodi
ili sudjeluje u medicinsko - tehničkim postupcima koji mogu dovesti do nastanka
VAP-a. Primjena tehnika zasnovanih na asepsi i antisepsi jedno je od zlatnih pravila
na kojim se temelji prevencija VAP-a.
Sestrinske intervencije u zbrinjavanju bolesnika na mehaničkoj ventilaciji usmjerene
su prvenstveno na poboljšanje izmjene plinova, održavanje prohodnosti disajnih
puteva, suzbijanje boli, sprečavanje potencijalnih komplikacija.
Postupci u prevenciji VAP-a obuhvataju higijensko pranje ruku i primjenu rukavica;
higijenu usne šupljine, nosa i nazofarinksa; rutinsku promjenu položaja bolesnika;
bronhoaspiraciju; smanjenje aspiracije orofaringealnog sekreta; rana ekstubacija;
prevencija autoekstubacije i slučajne ekstubacije; kontrola napuhanosti cuff-a;
redovna repozicija endotrahealnog tubusa; pravilna aspiracija pacijenta; postavljanje
pacijenta u odgovarajući položaj, kontrola sedacije i sl.
upala gušterače u JIL-u, kategorizacija bolesnika, sestrinske dijagnoze, opskrba bolesnika
''7. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. travnja 2014. godine
CILJ: Cilj ovog rada bio je prikazati kategorizaciju bolesnika i najčešće sestrinske
dijagnoze kod upale gušterače, omjer muških i ženskih bolesnika, broj umrlih, broj
bolesnika koji je završio na dijalizi te recidive u Jedinici intezivnog liječenja.
ISPITANICI I METODE:Analiza podataka obuhvaća vremenski period od pet godina
(2008. - 2012.) i 84 bolesnika koji su u tom periodu ležali u Jedinici intezivnog
liječenja Kliničkog bolničkog centra Rijeka.Za dobivanje podataka koristila sam knjigu
evidencije bolesnika i sestrinsku dokumentaciju odobrenu od Hrvatske komore
medicinskih sestara.
REZULTATI: Rezultati istraživanja ukazuju na najzastupljenije sestrinske probleme
kod ispitanika, a to su visok rizik za infekciju, visok rizik za dekubitus i visok rizik za
oštećenje usne šupljine. Istraživanjem je utvrđeno da svi bolesnici koji dođu u
Jedinicu intezivnog liječenja su III i IV kategorizacije.
ZAKLJUČAK:Pristup bolesniku u Jedinici intezivnog liječenja mora biti holistički,
zasniva se na procesu zdravstvene njege. Svim bolesnicima su ugrožene osnovne
ljudske potrebe i svi imaju visoke rizike.Medicinska sestra svojom stručnošću,
iskustvom, znanjem i empatijskim pristupom olakšava boravak u Jedinici int ezivnog
liječenja.
Tuberkuloza je zarazna bolest uzrokovana M. Tbc.
Aerogena infekcija koja se prenosi inhalacijom bakterija koje se nalaze u kapljicama
što ih bolesnik kašljanjem, kihanjem, smijanjem i govorom raspršuje u okolinu.
Nakon infekcije bacilom TBC-a, mogu se dogoditi dvije stvari:
-imunosni sustav osobe sprečava širenje infekcije i osoba
postaje latentno zaražena
-imunosni sustav ne može zadržati infekciju i osoba razvija
aktivni oblik tuberkuloze.
Rizik od infekcije bacilom tuberkuloze i razvoja bolesti je najveći prilikom kontakta sa
zaraženim osobama, zatim kod osoba koje žive u napučenim zajednicama s lošim
higijenskim uvjetima života, kao i kod osoba s lošom prehranom.
Komplikacije TBC-a su: pneumotoraks, hemoptiza, bronhiektazije...
Liječenje je dugotrajno, šest do devet mjeseci, a katkad i do godinu dana.
Kirurško liječenje tuberkuloze
Resekcija pluća kod bolesnika s multirezistentnim M. Tbc. Kod bolesnika gdje je
tuberkuloza izliječena, ali imaju ponavljajuće jake hemoptize iz otvorenih kaverni.
Kirurško odstranjenje tuberkuloznog empijema koji se nije izliječio.
Zdravstvena njega
Pacijenti koji boluju od AKTIVNE tuberkuloze pluća obavezno se smještaju u
prostoriju za izolaciju.
Pacijenti koji boluju od LATENTNE tuberkuloze pluća ako nije moguće smjestiti u
prostoriju za izolaciju zbog trenutne situacije u JIL-u, smještaju se među ostale
pacijente, te ih se odvaja od drugih pacijenata paravanom najmanje jedan metar
razmaka između kreveta uz provođenje kontaktne izolacije.
Prema standardnom operativnom postupku od strane Ureda za kvalitetu.
Medicinska sestra/tehničar prije primitka pacijenta iz operacijske sale mora pripremiti
prostor, pribor za osobnu zaštitu, pribor za njegu pacijenta.
Prostoriju ili prostor koji je namijenjen za izolaciju, potrebno je funkcionalno
namjestiti, bez suvišne aparature i namještaja.
Educira pacijenta o njegovoj bolesti, (istaknuti važnost o načinu prenošenja
tuberkuloze osobito aktivno oboljelim pacijentima), ponašanju, pravilnom i redovitom
uzimanju lijekova. Potrebno je pojačati samopouzdanje pacijenta i upoznati sa
načinom života.
