Svi koji su čitali priču o Malom Princu reći će da je to priča o ljubavi. Neki će reći da je to priča o
životu. A možda bi to mogla biti priča o kontinuiranoj edukaciji.
Mali princ u našoj priči susreće mnoge zanimljive ljude od pijanca do poslovnog čovjeka i ono što
ga zapanjuje je besmislenost i potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima koje
obavljaju. Da li medicinske sestre vole posao koji rade, da li ga stalnim učenjem oplemenjuju? Da
li ga rade onako kako to treba i tko će to reći?
Mali princ za cijelog svog putovanja uči. Istinski je znatiželjan, učenje ga čini boljom osobom
Učenje je Malom princu osnovna potreba.On ne traži razloge, ne traži nagrade. Možda zato što je
dijete.
Zašto med.sestre, kao svi odrasli ljudi, žele znati ono zašto i koja je njihova «korist»? Da li je
prihvaćenje koncepcije cijeloživotnog učenja nečija dobra volja ili to mora biti prisila?
Tko odlučuje: medicinska sestra, poslodavac ili pacijent?
Mali princ neopterećen već naučenim, uspjehom, nedostatkom vremena zna što traži, što želi
učiti.
Sadržaji kontinuirane edukacije trebaju proizlaziti iz analize potreba i nivoa znanja kojeg želimo
postići.
Podrška menagmenta(poslodavca) od iznimnog je značaja kao i odgovornost svakog pojedinca
za vlastiti profesionalni razvoj. Organiziranje aktivnosti edukacije ne smije biti volonterski posao
već profesionalni (sestre edukatori, agencije za edukaciju i sl). Edukacija je dobrovoljna aktivnost
organizirana izvan radnog vremena. Mali princ je bio odgovoran za svoju ružu. Različiti su modeli
edukacije i različite metode motivacije koje jedna drugu ne isključuju. Od institucionalnih modela
gdje pojedinac ima pasivnu ulogu i nije nizašto odgovoran do samoupravljivog učenja (selfdirected learning) gdje je motivacija u pojedincu.
Evaluacija rezultata zakonsko je pravo poslodavca koje će utjecati na organizaciju posla, vrstu
poslova koje će medicinska sestra obavljati kao i visinu plaće osobama istog formalnog, ali
različitog stvarnog obrazovanje. Vrijeme koje je uložio u brigu oko svoje ruže učinilo j u je
dragocjenom i jedinstvenom. «Strašan je ovaj moj posao“ - reče nažigač Malom princu i ugasi
uličnu svjetiljku.
Trajno zaposlenje,(lifetime employment-beskonačno dugo raditi isti posao), mijenja se u trajne
zapošljivost, (lifetime employability - posao na određeno, promjena posla).Peti planet bijaše vrlo
čudnovat… A trajna se zapošljivost ostvaruje trajnim učenjem. Učenjem bez »moranja»
otkrivamo dijete u sebi. Razvijanje unutarnje motivacije, osjećaja zadovoljstva radi uspješno
izvedenog posla ključni je zadatak u motiviranju medicinskih sestara. Razvijanje sustava nagrada
postaje paradoks. Učenje je nagrada sama po sebi. Da li nas učenje bez »moranja» čini ljudima s
drugog planeta? Asteriod B 612. Ili smo samo otkrili dijete u sebi?
Rudi Kočevar, Irena Buček Hajdarević, Zorica Kardoš
KC Ljubljana (Slovenija)
zdrastveni odgoj, stručno usavršavanje, poučavanje, obrazovni proces
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
Razvoju medicine slijedio je i razvoj zdrastvene njege. Medicinska sestra može raditi na području
zdrastvene njege gdje je u potpunosti samostalna i na području dijagnostičkih i terapeutskih
postupaka gdje sudjeluje kao liječnikov suradnik pri izvođenju postupaka u liječenju.
Bitan element djelovanja medicinskih sestara je zdravstveni odgoj i pedagoški rad s kojim
pokušavamo, mi, zdravstveni radnici-odgojitelji informiranjem i motiviranjem suradnika postići
dobru međusobnu suradnju, znanje i zanimanje za daljnje učenje.
Na Kliničkom odjelu za anesteziologiju zaposleno je 56 viših/diplomiranih medicinskih sestara.
Samo trećina zaposlenih ima tek dvogodišnje radno iskustvo s puno teorijskih osnova, ali im
često nedostaje praktičnih vještina. Polovica ih nakon deset ili više godina radnog vijeka postigne
bogata praktična iskustva kako na području anesteziologije tako i na intenzivnoj medicini i
reanimatologiji. Obje skupine su zbog razvoja novih smjernica u opskrbi pacijenata i novih
medicinsko-tehničkih postupaka izrazile želju za usvajanjem novih saznanja i utvrđivanjem već
poznatih činjenica.
Zbog toga smo se na odjelu odlučili da organizirano pristupimo permanentnom stručnom
usavršavanju. U tu smo svrhu u skladu s najnovijim smjernicama organizirali tečaje: Temeljni i
dodatni postupci oživljavanja. Pobudu su preuzeli organizatori koji su svjesni važnosti rada kojeg
obavljaju. Bilo je potrebno organizirati i financirati tečaje, pridobiti instruktore, pripremiti razumljivo
pismeno gradivo i pribaviti nastavna pomagala. Za poučavanje smo izabrali instruktore iz redova
liječnika koji imaju bogata iskustva u edukaciji osnovnih i dodatnih postupaka oživljavanja i lak o
odgovore na sva pitanja slušatelja. Tečaj smo vremenski podijelili na više dijelova, napravili smo
više manjih skupina i time dosegli željeno zanimanje i sudjelovanje, savjestan praktični rad i
timski duh svih polaznika tečaja.
Organizirali smo i kratka tjedna predavanja s praktičnim prikazom medicinsko-tehničnih pomagala
koje svakodnevno ili povremeno koristimo u radu. Znamo da danas tehnološki razvoj znatno
napreduje i zato ako želimo biti u stopu sa suvremenim strukovnim smjernicama moramo
pomagala, aparate i njihovo djelovanje dobro poznavati. Predavanja su trajala 45 minuta dnevno,
obično prije početka redovnog radnog vremena. Zato smo organizirali radionice o sigurnoj
defibrilaciji, uporabi cell savera, infuzijskih pumpi,.. Oblikovanjem manjih sku pina omogućili smo
da su pojedinci mogli postavljali pitanja i praktično sudjelovati pri pripremi opreme.
S visoko postavljenim ciljevima glede potrebnog teorijskog znanja za razvoj na našem odjelu i
bogatim praktičnim iskustvima postali smo odjel koji je redovno uključen u obrazovni proces već
zaposlenih medicinskih sestara i studenata Visoke škole za zdravstvo. Svakodnevno svoje
znanje i iskustva proslijeđujemo uporabom većeg broja lutaka i simulatora za praktične vježbe.
Kasnije pokažemo kako je potrebno pristupiti pacijentu i pružiti odgovarajuću pomoć u stvarnoj
situaciji i kritičnim trenutcima.
Uzimajući u obzir posljednju riječ obrazovne tehnologije i strategije obrazovanja, težište
školovanja medicinskih sestara mora biti na prepoznavanju zdravstvenih potreba pojedinca i
zajednice/društva, na pripremanju za suradnju sa drugim zdravstvenim radnicima/timski rad,
zdravstvenim i drugim društvenim organizacijama, u partnerstvu s bolesnicima, drugim ljudima i
grupama.
Sustav obrazovanja treba pripremiti medicinske sestre ne samo za prakticiranje naučenog,
odnosno provođenje zdravstvene njege, unapređenje zdravlja i sprječavanje bolesti, već i za
stalno praćenje i kontrolu kvalitete izvršenog rada.
Trajna ili kontinuirana edukacija, obnavljanje znanja i usvajanje najnovijih spoznaja,
omogućavaju stalno praćenje i prepoznavanje prioriteta zdravstvenih potreba u državi i šire.
Obrazovanje i praksa su u vrlo uskoj vezi, i jedna na drugu snažno utječu. Ako želimo provođenje
kvalitetne zdravstvene njege, uz racionalni utrošak sredstava, unaprijedit i zdravlje i spriječiti
razvoj bolesti, onda se praksa i obrazovanje moraju prožimati.
Sestrinska praksa, pa tako ni obrazovanje, ne mogu se promatrati izdvojeno od socijalnih,
ekonomskih, demografskih, političkih kretanja i kulturološke stvarnosti u jed noj zemlji.
Također, medicinske sestre ne treba promatrati izdvojeno od liječnika i drugih zdravstvenih
radnika. Iako ova profesija treba posjedovati jedinstvena znanja i vještine u unapređenju zdravlja
i njezi bolesnika, ipak je ovisna o multidisciplinarnom i interdisciplinarnom radu i uzajamnom
uvažavanju i odgovornosti među članovima tima i šire.
Obrazovanje medicinskih sestara treba biti takvo da se medicinske sestre osjećaju u potpunosti
članovima multiprofesionalnog zdravstvenog tima, sudjelujući u donošenju odluka, ponekad
preuzimajući i ulogu vođe tima i odgovornost za postignuće predviđenih ciljeva.
The NHS Scotland Better Blood Transfusion Programme was launched in 2003. The main aim of
the programme was to promote the safe and efficient use of blood products. The role of
Transfusion Practitioner (TP), as part of the hospital transfusion team, was integral to the delivery
of the programme. In September 2003, 18 transfusion practitioners were appointed in 15 NHS
Boards in Scotland.
TPs have responsibilities for actively promoting and leading practice transfusion practice by
implementing clinical practice developments, education and facilitating audit/research activities .
They must have an understanding of the relevant science on which their practice is based as well
as being aware of the clinical, legal, regulatory, quality, ethical and governance issues related to
their practice.
Prior to commencing an induction programme the TPs completed a self-assessment tool
designed to identify the level of skills, knowledge and attitudes relevant to their role. The initial
scores demonstrated that the majority of practitioners had partial knowledge of basic transfusion
science/medicine. The levels of skill and attitudes to the role varied depending on the
practitioners’ background (biomedical scientist or registered nurse). Following the assessment
process the Effective Use of Blood (EUB) group developed, facilitated and participated in the
delivery of an education programme, initially as 35 sessions over a 12 -week period.
School of Nursing, Midwifery and Social Care, Napier University, Edinburgh, UK
transfusion, research project, statistics
''1. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 21.-24. travnja 2008. godine
This research project ascertained student nurses’ knowledge retention of safe transfusion
practice following a standardised teaching and learning programme (produced by Effective Use of
Blood (EUB) Group), and a short simulated exercise.
In 2000, the Scottish Blood Transfusion Service (SNBT) developed a standardised training
programme for all healthcare professionals including student nurses in ord er to promote safe
practice.
The aim of this study is to provide information on the effectiveness of a standardised approach
and to inform a potential timescale in which to implement refresher courses or updates to help to
ensure safe practice.
The evaluative study used a questionnaire to assess the level of knowledge students attained on
the day of the session, 4 -6 months after the session and, finally 11-12 months following the
session. Twenty-nine questions, of which there were five ‘killer’ questions, tested the students’
knowledge. ‘Killer’ questions were identified by practitioners within the SNBTS as potentially fatal
knowledge errors (but these were not made known to the students).
A convenience sample of undergraduate and diploma (Adult) students (n=118) within Napier
University was used. Both descriptive and inferential statistics were used to compare and contrast
the data collected from the three time points. Of the 118 students who completed at initial time
point, there is a wide range of overall score achieved despite all receiving the Standardised
Programme. The study demonstrates, within the small sample completing at all 3 time points, that
there is clear degradation of knowledge during the study period. The influence of experience on
knowledge retention indicates that experience appears to have a positive effect at 6 months but
no appreciable effect at 12 months. This effect is also observed in analysis of the 5 ‘killer’
questions. These outcomes merit further, more robust and multi centre investigation to identify if
there is replication of results.
