Delirij nije bolest, već sindrom s više uzročnika koji rezultiraju istim skupom simptoma povezanih sa stanjem svijesti bolesnika i kognitivnim oštećenjem. Poremećaj svijesti je glavni simptom delirija, a obično se javlja udružen s oštećenjem kognitivnih funkcija. Delirij karakterizira brz razvoj i prodromalni simptomi, a može trajati nekoliko dana do nekoliko tjedana. Gotovo u pravilu završava sa potpunim povlačenjem psihopatoloških simptoma. Delirij se očituje slijedećim simptomima: Premećaj pažnje tako da se bolesniku pitanja moraju ponavljati, a isto tako je smanjena sposobnost usmjeravanja pažnje na nove objekte. Dezorganizacija mišljenja koja se očituje kao nesuvisli i nepovezani govor. Poremećaj svijesti koji je primarno kvalitativni i očituje se dezorijentacijom u vremenu i prostoru, te prema osobama, (kvantitativni su češći - somnolencija i sopor). Obmane osjetila u vidu iluzija i halucinacija su česte, najčešće su prisutne vidne halucinacije koje mogu biti jednostavne i složene. Poremećaj ciklusa budnosti i spavanja je redovit. Poremećaj psihomotorike, bolesnici su nemirni i hiperaktivni, izvode nesvrsishodne pokrete i radnje. Poremećaj pamćenja očituje se nesposobnošću zapamćivanja novih sadržaja. Emocionalni poremećaji u vidu anksioznosti, razdražljivosti, euforije. Neurološki simptomi nisu česti osim tremora koji je redovit. Vegetativni simptomi kao tahikardija, znojenje, crvenilo lica i dilatacija zjenica često su prisutni. Cilj rada: upoznati sestrinske intervencije kod bolesnika sa akutnim moždanim sindromom te smanjiti stresom izazvane poremećaje ponašanja.
Zavod za anesteziologiju i intenzivno liječenje KBC ''Sestre Milosrdnice''
centralni venski kateter, infekcije, JIL
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Primjena centralnog venskog katetera zbog krvožilnog pristupa i hemodinamskog monitoriranja bolesnika postala je središnji dio suvremene medicine.
Iako centralni venski kateteri imaju značajnu ulogu u svakodnevnoj kliničkoj praksi, osobito u jedinicama intezivnog liječenja, njihova primjena nosi rizik od lokalnih i sustavnih infektivnih komplikacija, kao što su lokalna infekcija na mjestu gdje je postavljen kateter, sepsa, septički
tromboflebitis, endokarditis i druge metastatske infekcije.
Kod bolesnika koji su smješteni i JIL-u incidencija infekcija obično je veća nego na drugim odjelima, zbog duljeg perioda korištenja CVT-a.
Bolesnici mogu biti kolonizirani bolničkim mikroorganizmima, a često se više puta na dan manipulira s kateterom zbog primjene lijekova, tekućina i krvnih produkata. Osim toga, neke katetere je potrebno postaviti u hitnim stanjima pa je ponekad teško omogućiti aseptičke uvijete postavljanja katetera.
Nakon totalne laringektomije gubi se glas, mijenja se disanje i sposobnost gutanja. Kako nemogućnost govora najčešće izaziva karakteristične probleme,rehabilitacija glasa i govora ključna je za sprječavanje razvoja psiholoških,društvenih i ekonomskih posljedica.
Osnovne mogućnosti govorne rehabilitacije nakon totalne laringektomije jesu razvijanje vještine ezofagealnog govora, korištenje elektrolarinksa i ugradnja govorne proteze.
Govorne proteze izrađene su od mekog silikona, te se mogu ugraditi tijekom operativnog zahvata ( primarno) ili nekoliko mjeseci ili godina poslije operacije (sekundarno).
Metodom postavljanja govornih proteza ovakvim bolesnicima se omogućuje bolja resocijalizacija kako u vlastitoj obitelji tako i u društvu.
Veliku ulogu u resocijalizaciji laringektomiranih pacijenata imaju udruge i klubovi.
Odjel za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje OB Varaždin
transport, vitalno ugroženi bolesnik, anesteziološki tim
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Pratnja vitalno ugroženih bolesnika koji odlaze u drugu ustanovu na daljnje liječenje ili dijagnostiku u OB Varaždin u nadležnosti je anesteziološkog tima koji čine liječnik anesteziolog i medicinska sestra / tehničar Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje.
Cilj ovog rada bio je ispitati učestalost i opravdanost pratnje anesteziološkog tima za transport u drugu ustanovu u periodu od 01.01.2007. – 31.12.2010. Analizom povijesti bolesti i otpusnih pisama utvrđen je ukupni broj bolesnika te dijagnoze zbog kojih su bolesnici praćeni u druge ustanove.
Utvrđeno je da je u tom periodu transportirano ukupno 272 bolesnika, od čega 223 bolesnika
( 82% ) na daljnje liječenje u drugu ustanovu. Najviše ih je transportirano u KBC Zagreb, te Kliniku za traumatologiju zbog kraniocerebralnih ozljeda te povreda kralježnice. Indikacije za pratnju bile su : premještaj iz JIL-a, neposredna životna ugroženost, prijeteća ili razvijena respiratorna insuficijencija, GCS< 10 te hemodinamska nestabilnost.
Plućna embolija je uzrok 10% bolničkih smrti ( preko 500000 umrlih u Europi ).
SCD metoda profilakse je sustav kompresije kao klinički dokazani model za prevenciju nastanka duboke venske tromboze i plućne embolije . Aparat se sastoji od kontrolera, cijevi za višekratnu upotrebu i jednokratnih navlaka ( manžeta ) za noge .
SCD metoda nudi sigurnost i jednostavnost korištenja. Aparat je malih dimenzija i težine te pruža fleksibilnost u svakodnevnom korištenju.
SCD sustav profilakse preporučuje se bolesnicima sa niskim rizikom za nastanak tromboze a naročito u slučajevima kad je kontraindicirana terapija heparinskim pripravcima.
U kliničkoj praksi zdravstveno osoblje se neminovno susreće sa perioperativnim
komplikacijama, posebno tromboembolijskim incidentima.
SCD metoda je metoda izbora u prevenciji tromboembolijskih incidenata te je sve učestalija u svakodnevnoj praksi.
Medicinske sestre u jedinicama intenzivnog liječenja sudjeluju u postavljanju manžeta i kontroliranju njegovog rada, te praćenju svih mogućih novonastalih komplikacija.
Postpunkcijske pseudoaneurizme najčešća su lokalna komplikacija kateterizacije femoralne i brahijalne arterije nakon invazivnih, dijagnostičkih i terapeutskih postupaka. Javljaju se u oko 0,3% do čak 7,7 % slučajeva. Veće od 1,8 cm u promjeru ili pseudoaneurizme nastale u
pacijenata pod antikoagulacijskom terapijom najčešće potrebuju aktivno liječenje.
Liječenje pseudoaneurizme uključuje kirurški tretman, ultrazvučno vođenu kompresiju (vrata) pseudoaneurizme te u novije vrijeme ultrazvučno vođenu aplikaciju trombina u pseudoaneurizmu.
Ultrazvučno uz pomoć doplera prikaže se pseudoaneurizma najbliža arteriji, postavi se pulsni
oksimetar na palac, palpiraju se pulsacije, pod kontrolom ultrazvuka u sredinu pseudoaneurizmatske vreće ulazi se tankom iglom. Instalira se 500 - 1000 i.j. goveđeg trombina (Baxter, USA) kroz 20-tak sekundi. Nekoliko minuta po intervenciji dolazi do tromboziranja pseudoaneurizme. Kontrolni ultrazvučni pregled učini se nakon 30 min i nakon 24 sata.
Komplikacije se kreću do maksimalno 4%,najčešće su vezane uz bijeg trombina u cirkulacijski sustav.Ove komplikacije mogu se izbjeći pozicioniranjem vrha igle dalje od vrata pseudoanerizme, polaganom se aplikacijom (kroz 20-tak sekundi) trombina pod «kontrolom oka» te doziranim pritiskom na arteriju kako bi se smanjila brzina protoka.
Zahvat je minimalno invazivan i poštedan za pacijenta. Liječenje je jeftinije u odnosu na kirurški zahvat, a pacijent napušta bolnicu nakon 24 sata.
