Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zavod za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i liječenje boli
Kronična zdjelična bol – neprepoznat ili zanemaren problem?
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Kronična zdjelična bol (eng. - Chronic Pelvic Pain- CPP) je povremena ili stalna bol u donjem abdomenu ili zdjelici koja traje najmanje 3 ili više mjeseci, a nije nužno povezana s menstrualnim ciklusom ili spolnim odnosom. Neka međunarodna istraživanja pokazuju da , ovisno o definiranim postavkama, prevalencija varira od 2-27% žena starih između 18 i 50 godina. Dakle, možemo smatrati da jedna petina žena generativne dobi pati od CPP-a. CPP za posljedicu ima značajan pad kvaliteta društvenih, obiteljskih i produktivnih aktivnosti.
Žene koje ne znaju pravi urok svojih tegoba ili šute o njima izbjegavaju društvene kontakte, gube samopouzdanje, neshvaćene su, sve povučenije i sklone depresiji.
Posljedično tome, sve teže ispunjavaju profesionalna očekivanja, a njihov obiteljski život trpi na više razina. Samo uski krug zdravstvenih profesionalaca ozbiljnije pristupa problemu CPP-a. To se očituje na način da se simptomi nastanka CPP-a kasno definiraju, najčešće kada je kronicitet već nastupio. Čak i tada, pacijentici je rijetko omogućena multidisciplinarna i vrlo detaljna dijagnostika.
CPP zahtijeva strpljenje, razumijevanje i suradnju pacijenta i zdravstvenog osoblja, kako u dijagnostici tako i pri tretiranju.
Detaljna anamneza i pregled ključni su za utvrđivanje dijagnoze koja je često višeslojna jer ne mora biti zahvaćen samo jedan zdjelični organ.
Liječenje je multidisciplinarno – fizikalno, medikamentozno, kirurško i kognitivno.
Medikamentozna terapija je multimodalna, uzimajući u obzir sve aspekte bola.
Ključne riječi: kronična zdjelična bol, utjecaj CPP-a kod žena, dijagnostika, liječenje boli
Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Procjena agitacije i sedacije kod bolesnika u JIL-u pomoću RASS skale
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Jedinica intenzivnog liječenja visoko je diferentno radilište gotovo uvijek osvijetljeno umjetnim svjetlom, prožeto različitim zvukovima alarma, buke, žamora, koraka koji nisu uvijek tihi i odmjereni već su vrlo često užurbani i hitri. Uslijed svih tih zvukova, raznoraznih drenaža, cijevi, invazivnog i neinvazivnog monitoringa i drugih pomagala, teško je postići harmoniju i mirno okružje za bolesnika. Stoga je kod većine bolesnika u JIL-u prisutan nedostatak sna i uznemirenost, osobito kod onih na strojnoj ventilaciji. Ti bolesnici pokazuju znakove agitiranosti, borbenosti, agresivnosti i nesuradljivosti. Kako bi se ta stanja izbjegla, većina bolesnika dobiva lijekove za sedaciju, međutim da bi se postigla odgovarajuća razina sedacije svakog bolesnika ponaosob, danas se u jedinicama intenzivnog liječenja diljem svijeta koriste razni instrumenti za procjenu agitacije i sedacije bolesnika, najčešće kod bolesnika na strojnoj ventilaciji. Jedan od instrumenata je RASS skala (Richmond Agitation-Sedation Scale) koju je osmislio tim liječnika, medicinskih sestara i farmaceuta. Richmodova skala agitacije-sedacije (RASS) pruža 10 dobro definiranih razina podijeljenih u dva različita segmenta, uključujući kriterije za razinu agitacije i sedacije. Procjena sedacije omogućuje kontinuirano praćenje bolesnikovog odgovora na sedaciju što može imati pozitivan učinak na duljinu boravka u jedinici intenzivnog liječenja kao i troškove liječenja. Agitacija se opisuje kroz 4 razine, pri čemu je tjeskoba najniža razina, a borbenost i nasilno ponašanje prema osoblju najviša razina.
RASS skala ima 10 točaka u rasponu od -5 do +4. Točke od -1 do -5 označavaju razine sedacije, a točke od +1 do +4 opisuju razine uznemirenosti ( agitacije). U sredini se nalazi točka „0“ koja podrazumijeva budnog, mirnog i suradljivog bolesnika.
Cilj ovog rada je prikazati RASS skalu i njenu primjenu u jedinici intenzivnog liječenja te njezin utjecaj na sestrinsku skrb.
NIV, punog naziva neinvazivna mehanička ventilacija, definira se kao ventilacijska potpora koja
djeluje kontinuiranim pozitivnim pritiskom u dišnim putevima pri čemu nije potrebna primjena
endotrahealnog tubusa, laringealne maske ili endotrahealne kanile. Najčešće se primjenjuje kod
djece s akutnom ili kroničnom respiratornom insuficijencijom, neuromišićnim bolestima,
srčanom insuficijencijom itd. Neki od nedostataka NIV-a su: gubitak zraka, konjuktivitis,
aspiracija želučanog sadržaja te pojava lezija na koži. Kontraindikacije za primjenu NIV-a su
brojne, a popis se neprestano nadopunjuje. Kako bi se izbjegle komplikacije i povećala
uspješnost, od iznimne je važnosti procjena kliničke slike svakog djeteta pojedinačno, dobro
poznavanje potencijalnih rizika i razumijevanje na koji način djeluje NIV. U provođenju i
uspješnosti liječenja NIV-om sudjeluje iskusan tim liječnika, fizioterapeuta i medicinskih
sestara/tehničara.
Medicinska sestra/tehničar ima bitnu ulogu u provođenju kontinuiranog monitoringa,
zdravstvene njege kroz koju uočava tjelesne, psihičke i emocionalne promjene kod djeteta te vrši
edukaciju roditelja i djeteta (ovisno o djetetovoj dobi).
Prikaz slučaja predstavlja dječaka od 14 godina koji boluje od akutne pneumonije,
neuromuskularne bolesti, kronične respiratorne insuficijencije, desnostrane torakalne skolioze,
kroničnog hepatitisa B te pothranjenosti. Nakon što je 11 dana proveo na mehaničkoj ventilaciji,
stavljen je kratkotrajno na HFNC (dva dana) što nije dobro podnosio a potom na neinvazivnu
mehaničku ventilaciju nakon kojeg mu se zdravstveno stanje poboljšalo.
Svrha rada je uz osnovni cilj, približiti pojam neinvazivne mehaničke ventilacije u djece, ukazati
na probleme s kojima se svakodnevno susreću djeca koja boluju od raznih bolesti, a NIV im u
istome može pomoći te pobliže opisati iznimnu važnost medicinske sestre/tehničara u toj ulozi.
Ključne riječi: neinvazivna ventilacija, ventilacija, dijete, medicinska sestra
Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Bol i liječenje boli
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Bol je neugodni, osjetilni i emotivni doživljaj povezan sa stvarnim ili mogućim oštećenjem tkiva ili opisima u smislu takvog oštećenja. Ona je uvijek subjektivna. Također, bol je što god osoba koja je doživjela kaže da jest i postoji kad ona kaže da postoji. Često se opisuje kao peti vitalni znak. Postoji akutna i kronična bol; akutna je ona koja je najčešće pokazatelj da u organizmu nešto nije u redu dok kronična traje duže od tri mjeseca i prisutna je u kroničnih bolesti i ozljeda. Prema mehanizmu nastanka razlikujemo nociceptivnu somatsku i visceralnu, te neuropatsku bol, dok ju prema uzrocima dijelimo na nemalignu i karcinomsku. Procjenjuje se u mirovanju, pokretu, kašlju i dubokom disanju. Bitna je lokalizacija boli, trajanje, intenzitet i učestalost pojave boli. Ne osjećaju svi ljudi bol na isti način. Zato je bol nemoguće izmjeriti, a dobra procjena boli u smislu intenziteta i vrste doprinosi boljem načinu rješavanje iste. U skladu s tim najčešće se koriste numerička ljestvica intenziteta gdje bolesnik jakost boli izražava u brojkama. Nakon primjene analgezije, bitno je preispitivanje bolesnika i utvrđivanje ishoda. Čest je slučaj da se ne provodi procjena bola, i da se bol liječi samo na zahtjev pacijenta. Liječenje boli kao najbitnija stavka ima za cilj uklanjanje te prevenciju ponavljanja boli. Najčešće se liječi analgeticima, ali postoje i nefarmakološke metode liječenja poput fizikalne terapije, akupunkture, psihoterapije itd. Postoje tri skupine analgetika sa različitim mehanizmima djelovanja; paracetamol i nesteroidni antireumatici, opioidni i opioidima slični analgetici, te pomoćni lijekovi (koji se inače koriste za neka druga stanja). Postoperativna bol prilično je značajna i svakodnevna obzirom na broj kirurških zahvata diljem svijeta. Istraživanja pokazuju da 80% pacijenata doživi akutnu postoperativnu bol, a njih 86% ocjenjuje bol kao umjerenu i tešku. Svjetska zdravstvena organizacija smatra liječenje boli osnovnim ljudskim pravom, te se navedeno upravo uzima kao mjerilo za kvalitetu bolničke skrbi.
Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Razvoj reanimacijskog tima na KBC Zagreb
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Kardiopulmonalna reanimacija je skup postupaka koji se provode kao mjera oživljavanja kod pacijenata koji su doživjeli iznenadni zastoj srca i disanja. Kardiorespiratorni arest je akutno i po život opasno stanje ukoliko se brzo ne pristupi kardiopulmonalnoj reanimaciji. Obzirom da moždana smrt nastupa nakon 5 minuta hipoksije moždanog tkiva, cijeli postupak zahtjeva brzinu, spretnost i znanje. Zbog porasta broja kardiovaskularnih bolesti i sve učestalije invazivne obrade pacijenata, češće su ugrožene i vitalne funkcije istih što zahtjeva brzu reakciju medicinskih sestara s ciljem očuvanja i unapređenja kvalitete života svakog pacijenta. Za uspješan ishod reanimacijskog postupka bitno je što prije započeti kardiopulmonalnu reanimaciju. Obzirom na svakodnevne izazove i učestalost potrebe za reanimacijskim postupkom, potrebna je kontinuirana edukacija medicinskih sestara/tehničara.
Razvoj reanimacijskog tima na KBC Zagreb započeo je 2014. godine i utemeljen je na Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje. Reanimacijski tim za cilj ima pružanje naprednih postupaka oživljavanja te uspostavljanje srčane aktivnosti i disanja. Tim čine liječnik anesteziolog specijalist ili specijalizant te dvije medicinske sestre/ tehničara koje rade na Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje kardiokirurških i vaskularnih pacijenta. Razvoj reanimacijskog tima išao je u okviru edukacijskog programa za temeljne postupke oživljavanja u koji su uključeni svi radnici KBC Zagreb.
Kontinuirana edukacija je imperativ u povećanju znanja i vještina u kardiopulmonalnoj reanimaciji. Važnost edukacije odnosi se na postupke medicinskih sestara i tehničara u prepoznavanju pacijenata koji imaju povećani rizik za zastoj srca i pluća kao i mjerama za prevenciju i poduzimanje odgovarajućih postupaka temeljenih na aktualnim svjetskim standardima. Razvojem reanimacijskog tima unaprijedili su se procesi rada, poboljšali ishodi reanimacijskog postupka te unaprijedila edukacija zdravstvenog i nezdravstvenog osoblja.
Ključne riječi: reanimacijski tim, reanimacija, organizacija, medicinska sestra
