PRAVO PACIJENTA NA TIŠINU
Marijana Žaja
OB Šibenik
prava pacijenta, tišina
''2. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2009. godine
Uvijek kada uđemo u crkvu, knjižnicu ili muzej obuzme nas čudno stanje duha i tijela: govorimo tiho,
šapućemo, hodamo na prstima i gasimo mobitel.Sve je jasno:to su mjesta gdje vlada tišina! Da li je JIL
mjesto gdje caruje tišina? Da li našim pacijentima treba manje mira i tišine od tišine koju zaslužuju knjige,
umjetnine i sakralni objekti? Ima li pacijent u JIL-u pravo na skrb bez buke?
Buka je: «... neželjeni zvuk koji na više načina ugrožava ljudsko zdravlje.»
«...govor i glazba za pacijenta koji želi i treba san. «
« ..tihi ubojica u JIL-u».
Bukom se bave Agencije za zaštitu okoliša, zdravstveno-radno zakonodavstvo, a u «ozbiljnim» bolnicama i
Povjerenstva za buku i intrahospitalne infekcije. Zakon o zaštiti od buke (NN 20/03) i Pravilnik o najvišim
razinama buke u zdravstvenim ustanovama propisuje najveću dozvoljenu jačinu buke od 45 dB danju i 35
dB noću, a buka u JIL-u doseže i vrijednosti od 85 dB i to u kasnim večernjim i prijepodnevnim satima
(gotovo kao u plesnim dvoranama). U JIL-u postoji buka na koju možemo utjecati (TV, glazba, razgovori,
posjetitelji, lažni alarmi, mobilni telefoni) i buka na koju ne možemo utjecati (monitori, i.v. pumpe, ventilatori,
sukcije, razni alarmi). Razgovor, glazba i mobiteli iznose 51% ukupne buke u JIL-u.
Buka štetno djeluje kako na pacijente u JIL-u tako i na osoblje.Kod pacijenata je uočena:a) deprivacija i
fragmentacija sna, b) poremećaji u EEG-u, c) češći ICU delirij,
d) poremećaj funkcije respiratornih mišića, e) usporen napredak u odvajanju od ventilatora, f) gubitak sluha,
pogotovo kod pacijenata koji se liječe aminoglikozidima radi njihove ototoksičnosti.
Osoblje trpi posljedice kratkotrajnog i dugotrajnog izlaganja buci.Odvlačenje pozornosti, smanjena
koncentracija, ometana verbalna komunikacija, smanjene mentalne sposobnosti, mentalni umor, snižen prag
tolerancije na stres posljedice su kratkotrajnog izlaganja buci i javljaju se već dok buka traje.Posljedice
dugotrajnog izlaganja buci su:
a) povećanje tonusa simpatikusa b) promjene cerebrovaskularne mikrocirkulacije uslijed promjene tonusa
krvnih žila, c) poremećaj bioelektričnih potencijala (nagluhost i gluhoću), d) neurovegetativne reakcije (porast
frekvencije srca, tlaka, endokrinološke i metaboličke poremećaje), smanjenje radne i životne sposobnosti.
Buka snižava kvalitetu zdravstvene njege. Zato je potrebno štititi pravo pacijenta na tišinu jednako kao i sva
druga njegova prava. Protiv buke se trebamo boriti. Opsežne i dobro osmišljene akcije trebat će početi prvo
kontrolom razine buke od za to nadležnih institucija te «adekvatnim» mjerama, zatim edukacijskim
programom koji će obuhvatiti cjelokupno osoblje koje skrbi za pacijente u JIL-u.Mjere za smanjenje buke
možemo podijeliti u arhitektonske (jednokrevetni boksevi za pacijente sa staklenim vratima i sl) te mjere od
strane osoblja (postavljanje natpisa na vratima JIL-a ¸¸Pssst- ozdravljene u tijeku¨, utišavanje zvona telefona,
smanjivanje nepotrebnih zvukove i privatnih razgovora uz krevet bolesnika, pogotovo po noći, blokada jačine
zvuka na glazbenim uređajima, pacijentima ponuditi čepove za uši i/ili slušalice s glazbom). Smanjimo buku i
učinimo JIL mjestom tišine jer njegovi «stanovnici» to zaslužuju ako ne više onda barem jednako kao neka
lijepa slika u muzeju.