Zavod za neonatologiju i intenzivno liječenje djece, Klinika za pedijatriju Medicinskog fakulteta, Klinički bolnički centar Zagreb
dijete, dijagnostika, laboratorijska analiza, prednosti i nedostaci
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Pojam „satelit“ dijagnostike označava laboratorijske i ostale pretrage koje se obavljaju „uz krevet“ pacijenta („bed-side“ dijagnostika). One uključuju dijagnostička i laboratorijska testiranja korištenjem automatiziranog unošenja informacija. Interes za obrascem „satelit“ dijagnostike značajno se povećao posljednjih godina. Time što osigurava brže vrijeme donošenja odluke o vrsti terapije, medicinsko osoblje može brzo reagirati na promjene stanja pacijenta, teoretski rezultira poboljšanom terapijom te kraćim i jeftinijim hospitalizacijama.
Analize u „satelit“ dijagnostici više ne izvode isključivo vješti medicinski tehnolozi nego i anesteziolozi, medicinske sestre, fizioterapeuti, hitno medicinsko osoblje i liječnici. Brzim razvojem tehnologije, „satelit“ dijagnostika je dinamičan proces poboljšanja zbrinjavanja posebice vitalno ugroženih pacijenata.
Ovakva dijagnostika fokusira se na različite kombinacije slijedećih profila testiranja: analize krvnih plinova, elektrolita, parametara koagulacije…Liječnici i svaka medicinska sestra jedinice intenzivnog liječenja moraju odlučiti koji „bedside“ test ili kombinacija testova odgovaraju određenoj populaciji pacijenata. Kako bi to odredili, u obzir se uzimaju drugi faktori, uključujući prednosti i nedostatke, analizu točnosti testa, klinički učinak, odnosno troškove.
Analiza plinova u krvi i ostala krvna mjerenja u krvi koja se odnose na kritično bolesne pacijente u jedinicama intenzivnog liječenja trebao bi imati dubok utjecaj na intenzivno njegu kao što je to imalo uvođenje analizatora plinova u krvi prije više od 40 godina. „Satelit“ dijagnostika je budućnost u razvoju kliničke njege, sa potencijalom za poboljšanjem brzine, dostupnosti i kvalitete rezultata.
Analiza učinjenih pretraga „satelit“ dijagnostikom u Zavodu za neonatologiju i intenzivno liječenje te njihov utjecaj na utrošak vremena u ukupnom udjelu direktne zdravstvene njege bit će prezentirani. Prosječan izračunati utrošak vremena po jednoj analizi je 3 minute, iz čega se može zaključiti da je jedan od nedostataka „satelit“ dijagnostike značajan utrošak vremena medicinskih sestara te povećanje broja izvedenih postupaka koji ne spadaju u standard direktne zdravstvene njege.
Razvoj medicine i sukladno tome novih dijagnostičkih i terapijskih procedura (radiološke, dijagnostičke endoskopske postupke i minimalno invazivni terapijski postupci) uvjetovalo je razvoj anestetika i anestezioloških tehnika koje omogućuju:
1. budnu sedaciju
2. sedaciju
3. analgosedaciju.
Istovremeno, izvođenjem tih postupaka moraju se osigurati uvjeti za hemodinamsku i respiratornu stabilnost, eliminaciju boli tijekom njihovog izvođenja uz osiguravanje sustava sigurnosti terapijskih i dijagnostičkih postupaka koji zahtijevaju primitke i otpust bolesnika iz bolnica u istom danu. Ovo je omogućeno razvojem kratkodjelujućih anestetika i analgetika s jedne strane te razvojem neinvazivnog načina monitoriranja kardiorespiratorne funkcije kao i praćenjem dubine stanja svijesti (bis).
Važnost odabira bolesnika, priprema bolesnika uključujućim kriterijima kao i poštivanje kriterija za otpust bolesnika kući istog dana.
Poznavanje sustava monitoriranja i nadzora bolesnika uz istovremeno vođenje sestrinske medicinske dokumentacije osnovni su dio rada medicinske sestre/tehničara.
rana, mehanizam cijeljenja, individualan pristup, tretman rane
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Organizam nastoji svaku ranu što je moguće prije zatvoriti i ponovno uspostaviti funkciju ozlijeđenog tijela. Mehanizam cijeljenja rane čini niz dobro sinkroniziranih događaja. To su: hemostaza, upala, neovaskularizacija, rast fibroblasta, proliferacija epitela te sinteza, odlaganje i razgradnja kolagena. Na cijeljenje rane utječe niz čimbenika, te je cijeljenje rane kod svakog bolesnika izuzetno individualno i kompleksno. Temeljne biološke razlike između akutne i kronične rane određuju da njihovo tretiranje mora biti potpuno različito. Briga oko bolesnika s ranom zahtjeva multidisciplinaran i strogo individualan pristup. Tretman rane ovisi o procjeni stadija cijeljenja tkiva. Pravilan izbor obloga je od presudnog značenja za cijeljenje rane. Obloga mora imati dokazano djelovanje za svaku od faza u kojoj se rana nalazi (nekroza, fibrinske naslage, granulacija i epitelizacija).
Klinički Bolnički Centar Zagreb, Zavod za hitnu medicinu
kardiopulmonalna reanimacija, nove smjernice
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Kao i svaka grana medicine tako i reanimatologija teži ka stalnom obnavljaju znanja i spoznaja utemeljenih na istraživačkom radu i praćenju uspješnosti reanimacijskih postupaka. Europsko vijeće za reanimatologiju (ERC-European resuscitation council) svakih 5 godina izdaje nove smjernice, na osnovu zaključaka o uspješnosti reanimacija u proteklom, istraživanom petogodišnjem periodu. Sukladno tome, 18.10.2010. ERC je izdao nove smjernice za narednih 5 godina.
Poštivanjem i provođenjem smjernica od strane svih članova reanimacijskog tima postiže se ujednačeno liječenje bolesnika u kardiorespiratornom arestu, a ujedno i postizanje veće šanse za preživljavanje bolesnika.
Osnovne promjene u odnosu na smjernice iz 2005. godine su vidljive u BLS-u, ALS-u, održavanju dišnog puta, liječenju strujom, primjeni lijekova i postreanimacijskoj skrbi i upravo ovo predavanje ima za cilj opisivanja svake od promjena pojedinačno.
Zavod za hitnu medicinu KBC-a Zagreb djeluje kao centralni hitni prijem, te sukladno tome zbrinjava svu hitnu kazuistiku. Tijekom 2010. godine u Zavodu za hitnu medicinu primljeno je i obrađeno ukupno 101922 bolesnika, što je u 24-satnoj smjeni u prosjeku 250-300 bolesnika.
Postupci reanimacije su svakodnevni, statistika kaže da je broj reanimacija u 12.-satnoj smjeni od 1-5. Najčešće se radi o primarno kardiološkom uzroku (kardiološki-internistički bolesnici), a potom slijedi kardiorespiratorni arest u skopu teške politraume i neurotraume, te respiratorni arest najčešće kod neuroloških bolesnika (CVI, SAH, te oštećenje centra za disanje u produženoj moždini).
U cilju kvalitetnog pružanja postupaka reanimacije sve medicinske sestre/tehničari Zavoda za hitnu medicinu položili su ILS (Neposredno održavanje života) i ALS (Napredno održavanje života) tečajeve, te stečeno znanje svakodnevno primjenjuju u praksi poštivajući najnovije smjernice liječenja kritičnog bolesnika.
Odjel za reanimaciju, anesteziju i intezivno liječenje - Opća bolnica „ J.Benčević“, Slavonski Brod
JIL, distanazija, medicinska etika
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
U jedinicama intenzivnog liječenja nalaze se bolesnici koji su vrlo teško, a katkad i beznadno bolesni ili ozljeđeni. Oni se najčešće umjetno održavaju na životu lijekovima i uz pomoć niza tehničkih pomagala, poput uređaja za umjetno disanje (respirator), i za održavanje rada srca (pacemaker).
Svojim znanjem i iskustvom liječnici ocjenjuju mogu li se takvi bolesnici spasiti ili ne. Intezivna terapija provodi se vrlo diferentnim lijekovima s ciljem održanja tlaka, pulsa i diureze, te spriječavanja infekcije. Parenteralna i enteralna nutricija koja danas dolazi u optimalnim formulacijama također omogućuje dugotrajno kondicioniranje beznadnih i trajno vegetirajućih bolesnika.
Intenzivna njega koju primjenjuju sestre kao dio šire akcije intezivne skrbi za takvog bolesnika, zahtjeva najvišu razinu sestrinskih intervencija jer su to u medicinsko tehničkom smislu vrlo teški bolesnici. Također je značajno istaknuti da je to posao bez kraja a s ciljem koji ne otvara niti jednu moguću perspektivu za pacijenta. Sestre su uključene u pružanje podrške članovima obitelji takvih bolesnika što zahtjeva dodatni emocinalni angažman i dobro poznavanje, kako etike, tako i psihologije.
Predmet ovog rada je pitanje koje si postavljaju mnogi stručnjaci i medicinski laici, ali i medicinski etičari, filozofi i teolozi koji svojim kritičkim promišljanjima ulaze u područje biomedicine, pronalazeći tako, vrlo često, i neka suštinska pitanja ali i odgovore o životu samom.
Imamo li pravo na odlučivanje o životu, zapravo o smrti beznadno bolesnog čovjeka?
To je jedno od najtežih pitanja na području medicinske etike ali i ljudskog društva općenito, koje se u svojoj normativnoj, duhovnoj i moralističkoj cjelini mora odrediti prema tom pitanju.
Smrt i život su dva nerazdvojna pola ljudske realnosti, stoga u vremenu u kojem živimo treba znati i moći umrijeti u dostojanstvu i bez patnji i boli a ne samo živjeti u blagodati i miru.
