Autori: Marijana Benković

Ustanova zaposlenja: KBC Zagreb

Ključne riječi: zdravstvena njega, novorođenče, RDS

Kongres/Simpozij: ''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''

Mjesto i vrijeme odrzavanja: Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine

Respiratorni distres sindrom (RDS) je stanje plućne insuficijencije koja nastaje zbog nedostatka alveolarnog surfaktanta, uz strukturnu nezrelost pluća i javlja se uglavnom u nedonoščadi.Započinje neposredno pri rođenju ili unutar par sati i pojačava se kroz prva dva dana života. Ako se ne liječi može nastupiti smrtni ishod zbog progresivne hipoksije i zatajenja disanja. Primjenjujući metode liječenja oporavak nastupa unutar par dana. U nekoliko prvih sati života razvija se tipična klinička slika koja se manifestira s: tahipnejom, cijanozom,
dispnejom, stenjanjem, oslabljeno disanje, zatajenje disanja Dijagnoza RDS-a se može postaviti obično u prvim minutama ili satima nakon poroda, a temelji se na osnovu:

- RTG snimka pluća na kojoj se vide mlječna pluća i zračni bronhogram
- plinska analiza krvi (PaO2 5,5 kPa- hiperkapnija)
- klinička slika
- auskultatorni nalaz na plućima
- anamnestički podaci o toku trudnoće i porođaja

Terapija: liječenje se vrši: oksigenoterapija, primjenom surfaktanta, strojna ventilacija,opće mjere potpore, farmakoterapija

Cilj rada je prikazati specifičnosti zdravstvene njege u zbrinjavanju novorođenčeta s RDS-om na Odjelu za intenzivno liječenje novorođenčadi.

Metode: uvidom u povjest bolesti novorođenčeta s RDS-om, analizirati tijek i ishod liječenja, te statistički ih obraditi u posljedne dvije godine i procijeniti njihovu pojavnost.

Zaključak: Kod RDS-a vrlo često se primjenjuje strojna ventilacija novorođenčadi koja je složena i gotovo uvijek invazivna procedura koja zahtjeva umješnost i iskustvo, vrijeme, opremu i stalno prisustvo iskusnog i stručnog osoblja (liječnika, medicinska sestra, fizoterapeut),te se kao takvo može provoditi samo u visoko specijaliziranim ustanovama. Medicinska sestra danas kod takvih bolesnika ima aktivno i nezamjenjivo mjesto, ne samo u njezi već i u liječenju bolesnika ove najosjetljivije životne dobi.Kvalitetom postupaka značajno utječe na tijek i ishod liječenja, a posljedično i na kvalitetu života uspješno izliječene novorođenčadi.

preuzmi dokument

Autori: Irena Kovačević, Valentina Krikšić, Adriano Friganović, Boris Ilić, Mirna Žulec, Štefanija Ozimec-Vulinec

Ustanova zaposlenja: Zdravstveno veleučilište Zagreb, Ustanova za zdravstvenu njegu ''DOMNIUS'', KBC Zagreb, Visoka tehnička škola Bjelovar

Ključne riječi: sindrom post-intenzivne skrbi, kognitivne i psihičke smetnje, fizičke smetnje, prevencija

Kongres/Simpozij: ''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''

Mjesto i vrijeme odrzavanja: Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine

Napredak medicinske skrbi kritično oboljelih pacijenata rezultira sve većim brojem preživljavanja. Mnogi bolesnici su nakon boravka u JIL-u, doživjeli razna iskustva i promjene, kako u mentalnom zdravlju, tako i u fizičkom funkcioniranju. Navedene promjene poznate su kao sindrom post-intenzivne skrbi (PICS-post-intensive care syndrome). Većina zdravstvenih djelatnika se slaže da PICS predstavlja pogoršanje funkcija, jedne ili više njih: kognitivnih, psihičkih i fizičkih [1]. U Sjedinjenim Američkim Državama, među 5,7 milijuna bolesnika koji godišnje borave u jedinici intenzivnog liječenja (JIL), oko 4,8 milijuna njih će i preživjeti boravak [2]. Iako je nepoznata točna prevalencija među preživjelima, procjenjuje se da će jedna četvrtina do jedna polovina, pa i više, patiti od neke disfunkcije (kognitivne, psihičke ili fizičke) [3].
Nakon kritične bolesti kognitivne smetnje događaju se u prosjeku kod 25% preživjelih, dok se u nekim studijama učestalost procjenjuje kao visoka, 78% [4-6]. To su bolesnici koji su primljeni u kiruršku jedinicu intenzivnog liječenja (JIL), u stanju šoka i/ili zatajenja disanja, sa mehaničkom ventilacijom [7]. Dok je na početku, 6% bolesnika imalo kognitivna oštećenja, tri mjeseca nakon odlaska iz JIL-a, 40% bolesnika imalo je promjene koje su bile slične u bolesnika s umjerenim traumatskim ozljedama mozga, a 26% imalo je promjene
koje su bile slične blagoj demenciji. 12 mjeseci nakon otpusta, kognitivni deficit je i dalje bio prisutan. Od psihičkih poteškoća, onih koji su preživjeli kritične bolesti, najčešće dolazi do pojave depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP ) [8]. Najčešći oblik tjelesnog oštećenja u JIL-u, je pojava stečene slabosti, koja se javlja u 25% ili više preživjelih [5]. Najučinkovitija strategija za sprječavanje sindroma post-intenzivne skrbi je smanjenje sedacije i rana fizička rehabilitacija u jedinici intenzivnog liječenja (JIL). [9]. Kako bi se smanjila vjerojatnost razvoja post-intenzivnog sindroma u kritično bolesnih pacijenata, osobito u bolesnika koji su bili na mehaničkoj ventilaciji, predlaže se [10]:
- što ranije buđenje i smanjenje sedacije kod bolesnika na mehaničkoj ventilaciji [11]
- kontrola delirija [12]
- rana mobilizacija u intenzivnoj njezi, čim je to moguće [13].

preuzmi dokument

Autori: Gordana Dragošev

Ustanova zaposlenja: KC Niš, UINARS

Ključne riječi: komunikacija, tim, operacioni blok

Kongres/Simpozij: ''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''

Mjesto i vrijeme odrzavanja: Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine

UVOD
U svom svakodnevnom radu medicinska sestra komunicira sa pacijentima i članovima njihovih porodica, lekarima, kolegama, rukovodiocima, stručnjacima iz drugih oblasti i drugim organizacijama na različite načine. Koliko je komunikacija u sestrinstvu važna govori i podatak da su Svetska zdravstvena organizacija (SZO) (2000), Evropska unija (EU) (2004), Odeljenje za zdravstvo (DH) (2004) i Nacionalna zdravstvena služba (NHS) Velike Britanije naglasili važnost “pacijent fokusirane komunikacije” između zdravstvenih radnika i pacijenata za postizanje zadovoljstva pacijenata, inkluzivnog odlučivanja u zbrinjavanju i efikasne zdravstvene usluge. Operacioni blok je veoma specifičan i složen, a komunikacija u tako složenom sistemu ima značajnu ulogu u organizacionoj strukturi. Komunikacija medicinskih timova u operacionom bloku je od podjednake važnosti kao i sve druge medicinske intervencije koje se pružaju pacijentima zato komunikacija mora imati profesionalni karakter i biti ciljano usmerena.

CILJ RADA
Prikaz organizacione komunikacije i timske saradnje u operacionom bloku.

MATERIJAL I METODE
Deskriptivna metoda, prikaz aktuelne prakse.

ZAKLJUČAK
Opsežni pregled literature ukazuje da neadekvatna komunikacija, saradnja i timski rad u operacionom bloku mogu biti uzrok stručnih grešaka i nesporazuma. Za unapređenja rada tima u operacionom bloku neophodna je dobra komunikacija svih članova tima. Zbog toga je neophodno da znamo ključne komponente procesa komunikacije, kako da unapredimo svoje veštine i tako rešimo potencijalne probleme koji postoje sa greškama u komunikaciji. Dobijeni rezultati su u skladu sa podacima iz literature koja se odnose na značaj edukacije za usavršavanje komunikacionih veština sa pacijentima i kolegama, kao i istraživanja koja se odnose na unapređenje treninga i kurseva komunikacije, kao i na interdisciplinarnu edukaciju i praksu. Razumevanje pravila i strukture komunikacije omogućava unapređenje veština medicinskih sestara i smanjuje greške u komunikaciji unutar tima.

preuzmi dokument

Autori: Damir Važanić

Ustanova zaposlenja: Hrvatski zavod za hitnu medicinu

Ključne riječi: trijaža, masovne nesreće, START/SIEVE i SORT trijaža

Kongres/Simpozij: ''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''

Mjesto i vrijeme odrzavanja: Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine

Bolnički centri za hitnu medicinu provode trijažu u mirnodopskim uvjetima temeljem australo-azijske trijažne ljestvice. Medicinske sestre i medicinski tehničari koji su završili trening radnika za provođenje trijaže u odjelu hitne medicine i posjeduju važeću potvrdnicu Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, upoznati su i sa promjenom organizacije rada na trijaži u slučaju velikih nesreća i katastrofa. Velike nesreće i katastrofe srećom su rijetke u Republici Hrvatskoj, no obzirom da su nepredvidive, važnost poznavanja sustava trijaže u slučaju velikih nesreća od izrazite je važnosti. Cilj trijaže u masovnim nesrećama je što većem broju pacijenata pružati mogućnost da prežive sa što manje posljedica. U pravilu, većina pacijenata koja dođe u centar za hitnu medicinu već će biti trijažirana od djelatnika izvanbolničke hitne medicinske službe. U svijetu postoji više trijažnih sustava, koji se najviše razlikuju po broju trijažnih kategorija. Izvanbolnička hitna medicinska služba koristi START trijažu, te će takvi pacijenti biti trijažirani u crvenu, žutu, zelenu ili crnu boju, ovisno o stanju pacijenta. Boje označavaju hitnost pojedine skupine, pa tako su u crvenoj skupini pacijenti koji zahtijevaju neodgodivo zbrinjavanje, u žutoj skupini su hitni pacijenti, a u zelenoj su oni koji nisu životno ugroženi i biti će zbrinuti kasnije. Oni koji su mrtvi označeni su crnom bojom. Primarna trijaža u centru za hitnu medicinu provodi se prema START ili SIEVE trijaži. Za sekundarnu trijažu koristi se SORT trijaža u kombinaciji s anatomskom trijažu. Sekundarnu trijažu najčešće rade liječnik i medicinska sestra/tehničar. U slučaju velikog broja ozlijeđenih, može se uvesti još jedna trijažna skupina plave boje u kojoj će biti pacijenti koji imaju male ili nikakve šanse za preživljavanje. U zbrinjavanju pacijenta iz masovne nesreće nisu dovoljni samo resursi centra za hitnu medicinu, već se ovisno o potrebama, uključuju postojeći bolnički resursi s ciljem zbrinjavanja što većeg broja pacijenata u što kraćem vremenu.

preuzmi dokument

Autori: Door Lauwaert

Ustanova zaposlenja: University Hospital Brussels (Belgium), EuSEN

Ključne riječi: emergency nursing, emergency department

Kongres/Simpozij: ''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''

Mjesto i vrijeme odrzavanja: Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine

Historically, the modern hospital emergency room dates to the early 20th century. Its location within the hospital has evolved from a room in or near the operating suite to undesirable locations in the hospital basement (‘‘the pit’’) or admitting area, often remote from ambulance access, to dedicated and specifically designed areas. This is the finally transition from ER tot ED. Until joined in the early 70’s by dedicated emergency physicians, the emergency nurse had been both gatekeeper and linchpin of the ED, earliest and constant among its dedicated professionals. Emergency nurses provided operational ED leadership and administration (although often only recognized informally) long before stability and numbers were established in the ranks of emergency physicians. Despite occasional physician resistance, needed advance and change in ED policy and procedures were usually nurse-initiated. Historical latecomers to the ED have been dedicated emergency physicians. During the last three decades, they and emergency nurses have found themselves in an often undeclared partnership in development of their respective practices and hospital ED direction. Frequently uneasy, this partnership is bound by a common workplace and many common professional goals oriented to the welfare of the patient. In the USA In 1970, professional development was accelerated by the founding of the Emergency Department Nurses Association (EDNA), later renamed the Emergency Nurses Association (ENA). In other countries worldwide professional emergency nursing organizations were created to have emergency nursing recognized as a specialty, to share best practice with each other and to offer opportunities for learning and sharing knowledge. The definition of emergency nursing became: the care of individuals across the lifespan with perceived or actual physical or emotional alterations of health that are undiagnosed or require further interventions. Emergency nursing care is episodic, primary and typically acute and occurs in a variety of settings. The specialized body of knowledge and skills inherent in Emergency Nursing Practice provides a unique opportunity for the Emergency Nurse to serve as a focal point at the intersections of primary, secondary and tertiary care on the disease-wellness continuum. This collaborative enables the Emergency Nurse to affect the process and outcomes of concerns such as bioethical issues, Humanism, psychosocial and spiritual needs of clients, alternative care modalities, etc. in the nurse’s role as patient/client advocate. The current practice of emergency nursing is in a unique environment which includes unplanned situations requiring intervention, the allocation of limited sources, and the need for emergent care as perceived by many patients arriving in an unscheduled manner, potentially creating a stressful, chaotic environment. The services provided by the Emergency Nurse must be directed and structured to maximize the available time, space and resources within which the nurse functions. How do we as emergency nurses could set this in practice? The translation of the scope and the practice is anchored in the statements of the European society of emergency nursing as priorities concerning patient interest, competence and organization. The major question is now: what, in this terrible fast evolving world, will be the future of emergency care and most of all, what will be the drivers? Will it be: Costs, Quality, the coverage of all patients, the technology? The practice of emergency nursing has the promise of a robust future whose role will remain integral, evolving, and expanding. What will not change is the expectation by patients and their families that their emergency nurses
will be caring, supportive, and informative caregivers who, most of all recognize them as individuals. Nurses and physicians function in the ED together, and in most instances will be more effective approaching issues jointly. These relationships can be fostered by a number of joint activities and responsibilities. Emergency nurses and physicians could learn considerably more about each other’s professional roles by the development of ‘‘shadowing’’ exercises as part of team-building programs. At the national and international level we should encourage increased liaison of Emergency Nursing Organizations with the national and international physician organizations. Emergency physicians need to grasp that they play a key role in the workplace satisfaction of emergency nurses and accept them as true partners. It is clear that emergency medicine and emergency nursing take part in a brilliant concept of emergency care with mutual respect.

preuzmi dokument