hitna medicina, organizacija, odjel hitne medicine
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Reorganizacija sustava hitne medicine započela je 2009. godine na području Republike Hrvatske, kako u izvanbolničkom tako i u bolničkom zdravstvenom sustavu. Reorganizaciju su provodili Ministarstvo zdravlja i Hrvatski zavod za hitnu medicinu (HZHM) kao krovna stručna zdravstvena ustanova u djelatnosti hitne medicine u RH. Za provedbu reorganizacije Međunarodna banka za obnovu i razvoj je 2008. godine Republici Hrvatskoj odobrila zajam za potporu Projekta unapređenja hitne medicinske službe i investicijskog planiranja u zdravstvu.
Cilj reforme bolničke hitne medicinske službe bio je organizacija odjela hitne medicine s odgovarajućim procesom rada u zbrinjavanju hitnog pacijenta te odgovarajućom opremom i specijaliziranim djelatnicima kako bi zadovoljili sve stručne kriterije za učinkovito i kvalitetno zbrinjavanje hitnih pacijenata te smanjili mogućnost incidentnih događaja, mortaliteta i invaliditeta. Sustav rada temeljen na čekanju u redu zamijenjen je organiziranim trijažnim pristupom pacijentu u akutnim bolnicama što rezultira kvalitetnijim upravljanjem i boljim kliničkim rezultatima. U RH potpuno je opremljen 21 odjel hitne medicine koji uz suvremenu opremu i hitnog pacijenta u središtu interesa svih specijalista i dijagnostike u bolnici osigurava visok standard i kvalitetnije zbrinjavanje pacijenata.
Odjel hitne medicine danas, jedinstveno je ulazno mjesto u bolnici za sve hitne pacijente koji im osigurava dostupnost hitne medicinske skrbi 24 sata dnevno 7 dana u tjednu. U odjelu koji na jednom mjestu zaprima, pregledava, dijagnosticira i liječi pacijente s hitnim stanjima nalazi se trijaža, moderna dijagnostika, hitni laboratorij, reanimacijska sala, hitna operacijska sala te prostor za smještaj i nadzor akutnih pacijenata s modernom opremom koja jamči veću sigurnost i precizniju dijagnostiku.
HZHM je standardizirao postupke zbrinjavanja hitnog pacijenta u odjelima hitne medicine, izdao Standarde edukacije za trijažu, te proveo 18 treninga na kojima je educirano 473 djelatnika odjela hitne medicine. Sukladno pravnim propisima prate se indikatori kvalitete rada u djelatnosti hitne medicine koji su od neprocjenjive važnosti pri osiguranju, unapređenju i promicanju kvalitete hitne medicinske skrbi.
Djelatnost hitne medicine u Koprivnici implementirana je 2003.godine, u okviru pilot projekta reforme zdravstvenog sustava u Koprivničko-križevačkoj županiji. Ciljevi su bili približiti zdravstvenu uslugu hitnom pacijentu na jednom mjestu, smanjiti broj nepotrebnih hospitalizacija, smanjiti troškove liječenja. Odjel je centralno mjesto u bolnici za prijem, obradu i definitivno zbrinjavanje hitnog bolesnika bez obzira na uputnu dijagnozu, nastao integracijom svih hitnih bolničkih službi na jedno mjesto.
Edukacija medicinskog osoblja bila je od presudne važnosti za razvoj odjela, te 2003. godine, 5 liječnika i 5 medicinskih sestara odlazi u Australiju na edukaciju u trajanju 4 mjeseca. Edukacija se sastojala od predavanja i rada u odjelima hitne medicine uz mentora. Projekti koji su bili ključni za razvoj i organizacijsku shemu odjelu bili su: trijaža, osnove elektrokardiografije za medicinske sestre, kardiopulmonalna reanimacija, protokoli za procjenu i praćenje stanja hitnog pacijenta, te sestrinska dokumentacija. Svaka novoprimljena medicinska sestra u Centru za hitnu medicinu –OHBP prolazi program edukacije u trajanju od mjesec dana koja se sastoji od dijela teorije i rada u odjelu uz mentora. Kroz 12-tak proteklih godina u Centru za hitnu medicinu-OHBP uvidjeli smo da ulaganjem u kontinuiranu edukaciju medicinskih sestara u okviru hitne medicine možemo pružati sigurnu i kvalitetnu uslugu hitnom pacijentu. Edukacijski centar odjela je središnje mjesto za edukaciju novoprimljenih ali i ostalih medicinskih sestara odjela i bolnice koje kroz teorijski dio i rad uz mentora unapređuju svoje vještine. Posebno mjesto u edukaciji medicinskih sestra odjela zauzima trijaža i sestrinska dokumentacija.Trijažu rade posebno educirane medicinske sestre koje posjeduju kliničko znanje i koje imaju dobro razvijene
komunikacijske vještine.Za organizaciju rada odjela od velike je važnosti upravo trijažni proces kojeg rade medicinske sestre za sve pacijente koji dolaze u odjel. Trijažna sestra je prva osoba s kojom pacijent dolazi u kontak te o njezinoj trijažnoj procjeni i komunikaciji s pacijentom ovisi i daljnji tijek liječenja u odjelu.Trijažna procjena je složen proces i prilikom određivanja maksimalnog sigurnog vremena čekanja za svakog pacijenta koristimo australsko-azijsku trijažnu ljestvicu sa pet kategorija hitnosti.
U odjelu se provode diferencijalno-dijagnostički postupci (Ekg, Rtg, Lab, UZV, CT...), te pregledi konzilijarnih specijalista. Nakon obrade pacijenta, postavljanja definitivne dijagnoze i kraće opservacije, pacijent se otpušta kući ili se hospitalizira na jedan od odjela bolnice.
Univerzitetni klinični center Ljubljana, Slovenija
obrazovanje, medicinska sestra, direktiva EU 2005/36, zdravstvena njega
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
U Sloveniji se izvodi program obrazovanja za medicinske sestre već od 1923 godine, kada je Ministarstvo za narodno zdravlje ustanovilo Školu za sestre pri Zavodu za socijalno higijensku zaštitu djece u Ljubljani. Kroz desetljeća razvoja se je mijenjala dužina obrazovanj a. U početku je trajalo godinu dana, i sve do četiri. Mijenjali su se i nazivi po završetku studija, kao i drugi uvjeti za upis u obrazovni sustav. Procvat obrazovanja pojavio se u 1975 godini, ko je tadašnja škola za sestre postala članica Sveučilišta u Ljubljani. Škole za medicinske sestre započinju svoj rad po sveučilišnim pravilima. Obrazovanje na tom stupnju se je odvijalo sve do 1996 godine. Preoblikovanje započinje već 1993, tad se je viša škola preoblikovala u visoku školu – Visoka škola za zdravstvo Ljubljani. U sudjelovanju s Pedagoškim fakultetom se oblikovao i novi studij- sveučilišni studij.
Od 1993 se zbog pomanjkanja viših medicinskih sestara osniva više visokih škola, koje se polako oblikuju u fakultete. Europska unija je za područje zdravstva prihvatila i oblikovala direktivu, koja između ostalog regulira školovanje i zanimanje za profesiju medicinskih sestara, jasno opredjeljuje, da su jama priznate kompetencije za obavljanje rada moguće nakon 4600 sati obrazovanja, od toga 50 % u kliničkoj okolini. S tom direktivom je u Sloveniji postavljena nov temelj za obrazovanje za medicinske sestre. Danas se izvodi obrazovanje na dodiplomskom i diplomskom studiju.
Usporedno teče i obrazovanje na srednjoškolskoj razini, taj program se tokom godina mijenjao. Sve do početka, usmjerenog obrazovanja 1981 su srednje zdravstvene škole obrazovale srednje medicinske sestre.
U tom razdoblju se formiraju različiti nazivi na istom obrazovnom stupnju, unutar tih promjena dolazi do promjena profesionalnih aktivnosti i kompetencija, te posljedično do problema u zdravstvenoj njezi s obzirom na usklađivanje s EU direktivom. Svakako su potrebna sistemska rješenja za uređenje tog problema. Trenutno, zatečeno stanje rješavamo na osnovi priznavanja kompetencija, te uz pomoć postojećeg sistema obrazovanja i tako imenovanog premošćivanja (bridging). Visokoškolske institucije su pripremili programe obrazovanja, koji će biti usklađeni na nacionalnoj razini (uvjeti za ulazak u program obrazovanja, sadržaj obrazovanja, opseg obrazovanja, izvođači obrazovanja), te sukladnost s praksom EU na tom području.
Medicinska sestra se mora s obzirom na stalni razvoj struke neprestano učiti, obrazovati i razvijati svoje spretnosti, te slijediti razvoju kompetencija.
Iveljić M, Jadrešić L, Valentić J, Ćuruvija I, Marković M, Maslović M, Babić I, Đogić V, Bingulac-Popović J, Juraković Lončar N, Balija M, Jukić I.
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
NAT testiranje, dobrovoljni davatelji krvi (DDK), prijeanalitički postupci
''8. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 23.-26. travnja 2015. godine
Od ožujka 2013. g. započeo je sa radom Odsjek za NAT testiranje dobrovoljnih davatelja krvi (DDK) u sklopu Odjela za molekularnu dijagnostiku Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu u Zagrebu za sve prikupljene donacije krvi u Republici Hrvatskoj. Osim davatelja krvi testiraju se i svi davatelji organa, tkiva i matičnih stanica. Testiranje se izvodi Procleix Ultrio Plus testom na 3 Tigris uređaja (Grifols, Španjolska) za testiranje na individualnoj donaciji (ID NAT). Triplex testom se istovremeno detektiraju sve tri nukleinske kiseline virusa HIV-1 RNA, HCV-RNA i HBV-DNA.
Testiraju se uzorci iz 8 transfuzijskih centara (HZTM, TC Osijek, TC Split, TC Rijeka, TC Dubrovnik, TC Varaždin, TC Pula i TC Zadar). Dostava uzoraka je centralizirana i obavlja ju dostavna služba za sve transfuzijske centre. 7 operatera je certificirano za rad na Procleix Ultrio Plus sustavu od proizvođača testa. Rad je organiziran u dvije smjene: jutarnja 07:30-15:00 (dva djelatnika), popodnevna 14:30-23:30 (dva djelatnika). Uzorci se postavljaju navečer, testiranje se provodi tokom noći, validacija rezultata je iduće jutro. Za ID NAT testiranje koristimo uzorak plazme uzet u K2EDTA,K3EDTA ili BD EDTA PPT epruvetu. Uzorci se moraju dostaviti i centrifugirati unutar 72 h od uzimanja. Stabilnost istih je do 13 dana na temperaturi 2-8°C, do 72h na temperaturi 8-25°C, do 24h na temperaturi 25-30°C. Epruveta se ne smije otvarati do trenutka testiranja! Dnevno se testira između 700-1000 donacija krvi. Zaključak: NAT testiranje DDK omogućava visokoosjetljivo i specifično određivanje virusa značajnih za transfuzijsku medicinu u window periodu čime se značajno podiže razina sigurnosti krvi koja će se klinički primijeniti .
Poslijeoperacijska bol može utjecati na funkcioniranje svih organskih sustava i bitno povećati poslijeoperacijski morbiditet i mortalitet. Cilj ovog rada je procjena boli uzrokovanog kirurškom intervencijom i najbolja metoda analgezije. Dobra procjena boli omogućava pravi izbor metode za adekvatnu analgeziju kao i procjenu efikasnosti primjenjene metode. Pravilnom kombinacijom lijekova i terapijskih metoda pacijent se štiti od poslijeoperacijskih komplikacija čime se poboljšava ishod liječenja i smanjuje vrijeme hospitalizacije. Osnovni cilj je bio usporediti tri različita multimodalna pristupa te postići odgovarajući analgetski učinak. Ovim radom obuhvaćeno je 40 pacijenata u vremenskom periodu od godine dana. Svi pacijenti su podvrgnuti kirurškoj laparotomiji sa resekcijom crijeva. Sve operacije napravljene su klasičnim kirurškim metodama. Pacijenti su razvrstani prema spolu, dobi i tipovima analgezije. Za procjenu boli nisu korištene klasične skale za procjenu boli zbog nemogućnosti uspostave kontakta sa svim pacijentima nakon izlaska iz operacijske dvorane nego su korišteni klasični klinički parametri: frekvencija disanja, sistolički tlak, oksigenacija (pulsna oksimetrija) te
pojava iznenadnog nemira, grčeva, mučnine i povraćanja. Osim toga prikazana je učestalost korištenja raznih lijekova iz skupine opioida, NSAR i lokalnih anestetika i njihove najčešće korištene kombinacije. Kako liječenje poslijeoperacijske boli započinje prije kraja kirurškog zahvata tako su prikazani i analgetici koji su korišteni u operacijskoj dvorani. Multimodalna analgezija sa primjenom analgetika različitih skupina bez obzira na metodu i način primjene lijeka pokazao se kao najdjelotvorniji način poslijeoperacijskog liječenja boli.
