Nakon totalne laringektomije gubi se glas, mijenja se disanje i sposobnost gutanja. Kako nemogućnost govora najčešće izaziva karakteristične probleme,rehabilitacija glasa i govora ključna je za sprječavanje razvoja psiholoških,društvenih i ekonomskih posljedica.
Osnovne mogućnosti govorne rehabilitacije nakon totalne laringektomije jesu razvijanje vještine ezofagealnog govora, korištenje elektrolarinksa i ugradnja govorne proteze.
Govorne proteze izrađene su od mekog silikona, te se mogu ugraditi tijekom operativnog zahvata ( primarno) ili nekoliko mjeseci ili godina poslije operacije (sekundarno).
Metodom postavljanja govornih proteza ovakvim bolesnicima se omogućuje bolja resocijalizacija kako u vlastitoj obitelji tako i u društvu.
Veliku ulogu u resocijalizaciji laringektomiranih pacijenata imaju udruge i klubovi.
Odjel za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje OB Varaždin
transport, vitalno ugroženi bolesnik, anesteziološki tim
''4. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 14.-17. travnja 2011. godine
Pratnja vitalno ugroženih bolesnika koji odlaze u drugu ustanovu na daljnje liječenje ili dijagnostiku u OB Varaždin u nadležnosti je anesteziološkog tima koji čine liječnik anesteziolog i medicinska sestra / tehničar Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje.
Cilj ovog rada bio je ispitati učestalost i opravdanost pratnje anesteziološkog tima za transport u drugu ustanovu u periodu od 01.01.2007. – 31.12.2010. Analizom povijesti bolesti i otpusnih pisama utvrđen je ukupni broj bolesnika te dijagnoze zbog kojih su bolesnici praćeni u druge ustanove.
Utvrđeno je da je u tom periodu transportirano ukupno 272 bolesnika, od čega 223 bolesnika
( 82% ) na daljnje liječenje u drugu ustanovu. Najviše ih je transportirano u KBC Zagreb, te Kliniku za traumatologiju zbog kraniocerebralnih ozljeda te povreda kralježnice. Indikacije za pratnju bile su : premještaj iz JIL-a, neposredna životna ugroženost, prijeteća ili razvijena respiratorna insuficijencija, GCS< 10 te hemodinamska nestabilnost.
Plućna embolija je uzrok 10% bolničkih smrti ( preko 500000 umrlih u Europi ).
SCD metoda profilakse je sustav kompresije kao klinički dokazani model za prevenciju nastanka duboke venske tromboze i plućne embolije . Aparat se sastoji od kontrolera, cijevi za višekratnu upotrebu i jednokratnih navlaka ( manžeta ) za noge .
SCD metoda nudi sigurnost i jednostavnost korištenja. Aparat je malih dimenzija i težine te pruža fleksibilnost u svakodnevnom korištenju.
SCD sustav profilakse preporučuje se bolesnicima sa niskim rizikom za nastanak tromboze a naročito u slučajevima kad je kontraindicirana terapija heparinskim pripravcima.
U kliničkoj praksi zdravstveno osoblje se neminovno susreće sa perioperativnim
komplikacijama, posebno tromboembolijskim incidentima.
SCD metoda je metoda izbora u prevenciji tromboembolijskih incidenata te je sve učestalija u svakodnevnoj praksi.
Medicinske sestre u jedinicama intenzivnog liječenja sudjeluju u postavljanju manžeta i kontroliranju njegovog rada, te praćenju svih mogućih novonastalih komplikacija.
Postpunkcijske pseudoaneurizme najčešća su lokalna komplikacija kateterizacije femoralne i brahijalne arterije nakon invazivnih, dijagnostičkih i terapeutskih postupaka. Javljaju se u oko 0,3% do čak 7,7 % slučajeva. Veće od 1,8 cm u promjeru ili pseudoaneurizme nastale u
pacijenata pod antikoagulacijskom terapijom najčešće potrebuju aktivno liječenje.
Liječenje pseudoaneurizme uključuje kirurški tretman, ultrazvučno vođenu kompresiju (vrata) pseudoaneurizme te u novije vrijeme ultrazvučno vođenu aplikaciju trombina u pseudoaneurizmu.
Ultrazvučno uz pomoć doplera prikaže se pseudoaneurizma najbliža arteriji, postavi se pulsni
oksimetar na palac, palpiraju se pulsacije, pod kontrolom ultrazvuka u sredinu pseudoaneurizmatske vreće ulazi se tankom iglom. Instalira se 500 - 1000 i.j. goveđeg trombina (Baxter, USA) kroz 20-tak sekundi. Nekoliko minuta po intervenciji dolazi do tromboziranja pseudoaneurizme. Kontrolni ultrazvučni pregled učini se nakon 30 min i nakon 24 sata.
Komplikacije se kreću do maksimalno 4%,najčešće su vezane uz bijeg trombina u cirkulacijski sustav.Ove komplikacije mogu se izbjeći pozicioniranjem vrha igle dalje od vrata pseudoanerizme, polaganom se aplikacijom (kroz 20-tak sekundi) trombina pod «kontrolom oka» te doziranim pritiskom na arteriju kako bi se smanjila brzina protoka.
Zahvat je minimalno invazivan i poštedan za pacijenta. Liječenje je jeftinije u odnosu na kirurški zahvat, a pacijent napušta bolnicu nakon 24 sata.
INVOS sistem je cerebralni oximetar koji neinvazivnom metodom mjeri i bilježi i najmanju promjenu u oxigenaciji, regionalno, i time nam je rani pokazatelj mogućeg razvoja hipoksije. Mozak je najosjetljiviji organ na hipoksiju pa štiteći njega štitimo i cijeli organizam. Problemi s hipoksijom koji vode oštećenju najćešće nemaju prepoznatljivih znakova sve dok ono ne nastane. INVOS sistem daje nam osim upozorenja i vidljivu reakciju na sve poduzete intervencije kao i njihovu dostatnost.Prevencija bolesti odnosno komplikacije istih jedan je od najvažnijih zadataka današnje medicine. Znanje o bolesti daje nam mogućnost za pomoć bolesniku, a ako tome dodamo stalni uvid u trenutno stanje svakog pojedinog bolesnika tada imamo veče mogućnosti i prevenirati svaki neželjeni razvoj toka bolesti. Sigurnost bolesnika, individualni pristup svakom jedan je od najvažnijih zadataka timskog rada. Svaki član tima jednako je važan i ima svoju ulogu u pružanju sigurne zdravstvene skrbi. Anesteziološki tehničar kao i ostali članovi tima osim svog djelokruga rada mora znati i moći pratiti djelovanja ostalih kako bi mogao adekvatno pomoći u sprijećavanju mogućih komplikacija bolesnikovog stanja. Svakodnevna provjera tehničke ispravnosti svakog pojedinog aparata koje koristimo ili bismo mogli zatrebati tijekom operacijskog zahvata uvelike skraćuje vrijeme svake intervencije. Provjerom ispravnosti, otklanjanjem mogućih tehničkih smetnji unaprijed nećemo gubiti vrijeme na provjeru istih nego možemo promptno reagirati na svaku i najmanju neželjenu reakciju bolesnika. Znanje o bolesti, stanju bolesnika, zahtjevnosti operacijskogzahvata, ulozi svakog člana tima, dostupnosti medikamentozne terapije, potrebnoj apataturi, krvnim pripravcima neki su od bitnih čimbenika djelokruga rada anesteziološkog tehničara u kardiokirurškoj sali. Kardiokirurške operacije su vrlo zahtjevne, a nerijetko su bolesnici koji im se podvrgavaju starije životne dobi, a time i zahtjevniji u pristupu liječenja. Zbog načina na koji se izvodi kardiokirurška operacija postoji povećan rizik od razvoja ishemijskih bolesti.
