U Klinici za traumatologiju Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“ posljednjih nekoliko godina prosječno se svake godine zbrine 700 ozljeđenih od opeklina. Opeklinske ozljede više se ne mjere samo stopom preživljavanja nego dugoročnom funkcionalnošću i estetskim izgledom pacijenta. Uspješno zbrinjavanje zahtijeva opsežno znanje o opeklinskoj bolesti i njenim potencijalnim opasnostima. Opeklina je oštećenje kože uzrokovane visokom toplinom, hladnoćom ili agresivnim kemikalijama na koži. Težina opeklina podijeljena je na stupnjeve: opeklina prvog do četvrtog stupnja koja predstavlja najteži slučaj. Zbrinjavanje ovisi o opsegu i dubini promjena, ali i lokalizaciji. Pravilno postupanje multidiscipliniranog medicinskog tima može biti izuzetno važno za preživljavanje ili daljni tijek liječenja. Medicinska sestra kao ravnopravni član tima sudjeluje od samog početka zbrinjavanja ozljeđenika od prijema u hitnu traumatološku ambulantu do odlaska pacijenta na odjel. Sestrinska procjena tijekom hitne faze zbrinjavanja usredočava se na glavne prioritete kao i kod bilo kojeg traumatološkog pacijenta. Hitna procjena inhalacijskih ozljeda, pregledavanje nosa, usta i ždrijela, postavljanje intravenskog puta, analgezija po ordiniranju liječnika, monitoring i naravno praćenje mentalnih promjena zbog mogućnosti hipoksije. Potrebno je ukloniti odjeću s ozljeđenika kako bi se smanjilo daljno oštećenje kože na način da se sprječava eventualno produbljivanje opeklinske rane. Opeklinsku ranu treba po mogućnosti držati bez daljnjeg zagađenja, ali svakako bez ikakvog čišćenja i umotanog u sterilne plahte do odlaska na odjel. Ozljeđenika je potrebno antitetanus procijepiti jer se radi o oštećenju kože i mogućnost zaraze je veća. Od iznimne je važnosti kod zbrinjavanja ovakvog ozljeđenika sposobnost, znanje, educiranost i provođenje vještina medicinske sestre jer se radi o vrlo teškim ozljedama koje zahtijevaju visok stupanj znanja i zbrinjavanja.
vratna kralježnica, kralježnična moždina, ozljeđenik, medicinska sestra
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Kralježnica je centar iz kojeg započinju svi naši pokreti, ona je okosnica kostura. Prijelomi kralježnice u medicini se smatraju teškim ozljedama kostiju jer pridonose visokom mortalitetu od nekada, a ponajviše jer su stvarale teške invalide koji nisu bili sposobni za samostalan život i i ovisni su o tuđoj pomoći. Vratna kralježnica sastavljena je od sedam kralježaka koji su poredani u niz i tvore kanal kroz koji prolazi kralježnična moždina. Iz kralježnične moždine odvajaju se živci koji su odgovorni za osjet i naravno pokretljivost tijela. Stoga prijelom vratne kralježnice vrlo je ozbiljna ozljeda gdje koštani ulomci mogu ozlijediti kralježničnu moždinu što dovodi do djelomičnog ili potpunog neurološkog ispada. Najčešći uzroci ozljede kralježnice su prometne nesreće, skok u vodu, pad s visine, tučnjava, strijelna rana i ubod nožem u vratnu kralježnicu. Važno je cijelo vrijeme imati na pameti da se kralježnična moždina može ozlijediti u trenutku ozljede, ali i samim pomicanjem tijela ozljeđenika, kao i kod nošenja. Stoga je vrlo važno znati postupati s takvim ozljeđenikm. Potreban je vrlo educiran medicinski tim koji može multidisciplinarno pristupiti takvom ozljeđeniku. Medicinska sestra mora imati visok stupanj educiranosti jer svaki krivi postupak kod zbrinjavanja ovakvog ozljeđenika može imati tragične posljedice. Neophodno je da medicinska sestra kao ravnopravni član tima kod zbrinjavanja ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice barata s odličnim vještinama, kao i iznimnim znanjem kako bi mogla dati svoj maksimum što je kod ovakvih ozljeda od krucijalne važnosti. Svake godine, statistički podaci ukazuju na povećanje broja ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice.U Klinici za traumatologiju Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“ u hitnoj ambulanti na petogodišnjoj razni u prosjeku je zbrinuto 1700 ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice. Što naravno i zahtijeva iznimnu educiranost i sposobnost medicinskih sestara kako bi se zbrinjavanje i moguće posljedice svele na minumum.
Politrauma je teška ozljeda najmanje dvaju različitih organa ili organskih sustava, od kojih je barem jedna smrtonosna. Politrauma je, primjerice, istovremena ozljeda glave i mozga uz ozljedu ekstremiteta, dok istovremeni prijelom kosti ruke i noge nije politrauma, nego multipla ozljeda. Politrauma spada u red najkompliciranijih stanja u kojima se ljudski organizam može naći. Za vrijeme proživljavanja politraume organizam prolazi cijeli niz patofizioloških procesa koji zahtijevaju iznimno znanje i vještine od osoba koje sudjeluju u liječenju i zbrinjavanju. U samo zbrinjavanje politraumatiziranog pacijenta uključen je cijeli tim koji je povezan sa hitnom pomoći, radiologijom , laboratorijem , transfuzijskom medicinom i operacionom salom. U kliničkom pristupu liječenju su vrlo korisni algoritmi, uz čiju pomoć nastojimo pravovremenim i točnim slijedom dijagnostičkih i terapijskih postupaka postići bolje rezultate uz smanjenje propusta i pogrešaka na najmanju moguću mjeru. Važnost moramo dodati i prostoru u kojem ćemo zbrinjavati takvog pacijenta te adekvatnom priboru.
Potrebna je stalna edukacija zdravstvenih djelatnika koji sudjeluju u zbrinjavanju, putem tečajeva traume i naprednog održavanja života, te je potrebno uvođenje smjernica tj. algoritama za zbrinjavanje politraumatiziranih pacijenta te pridržavanje SOP .Pridržavanje tih postupaka u zbrinjavanju politraumatiziranog pacijenta će smanjiti mogućnost vjerojatnih komplikacija , ubrzati oporavak pacijenta , smanjiti invalidnost i samim time i troškove liječenja u zdravstvenom sustavu. S toga vrlo je važno pristupiti politraumatiziranom pacijentu u sklopu tima , savjesno i odgovorno te ga zbrinuti na najbolji mogući način i pružiti mu profesionalnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.
opeklina, opeklina dišnih putova, ET intubacija, sestrinski postupci
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Opekline kože, potkožnog tkiva i mišića obuhvaćaju širok raspon različitih traumatskih struktura organa i organskih sustava pri čemu nastaju brojne komplikacije po život opasne za samog ozljeđenika. Kod bolesnika s opeklinama posebnu pažnju treba posvetiti prepoznavanju stupnja i uzroka ugroženosti dišnog puta. Kod velikog broja bolesnika sa lokalnim znakovima (spaljene nosne dlačice, hiperemija usne šupljine i farinksa) i općim znakovima (otežano disanje, cijanoza i opće loše stanje) brzo se razvije kompletna opstrukcija dišnog puta. Volumna nadoknada također može dovesti do značajnog edema ždrijela, te dolazi do otežavajuće naknadne endotrahealne intubacije, kao i kod dubokih opeklina glave i vrata, te opsežnih opeklina. Kod intubacije je potrebno uvesti tubus što većeg promjera ( >8mm) zbog kvalitetnije toalete i moguće bronhoskopije. Bitna je što bolja prohodnost dišnih puteva, ventilacija, te prevencija hipoksije. Nakon 48 – 72 sata potrebno je učiniti traheotomiju, ako nije moguće spontano disanje (ekstubacija). Tijekom liječenja provodi se 24-satni monitoring vitalnih funkcija, volumna nadoknada tekućine, praćenje satne diureze, primjena ordinirane terapije, te kontrola laboratorijskih nalaza. Medicinska sestra je neizostavni član u zdravstvenom timu, što dokazuju njezini postupci pri zbrinjavanja opeklinskog pacijenta. Neki od tih postupaka su: postaviti bolesnika u adekvatni položaj, tretiranje opekline, odstraniti sekret iz usne šupljine, asistirati liječniku pri izvođenju ET intubacije, osigurati primjenu kisika prema odredbi liječnika, obratiti pažnju na disanje bolesnika , pratiti vitalne funkcije, održavati prohodnost ET tubusa / ET kanile, pravilna fiksacija ET tubusa / ET kanile, primjena ordinirane terapije, spriječiti nastanak infekcija, dokumentirati provedene postupke.
Zdravstvena njega opeklinskog pacijenta s inhalacijskom ozljedom opsežna je, te zahtijeva svakodnevnu suradnju medicinskih sestara s anesteziolozima, kirurzima, te s ostalim članovima tima. Suradnja cijelog tima mora biti na visokoj razini, jer samo dobrom suradnjom tima postižu se dobri i brzi rezultati.
Rauš J., Lukić M., Pažitka K., Viljušić P., Medovarski M., Jagnjić S., Jukić I.
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
transfuzijsko liječenje, nuspojave
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Nuspojave transfuzijskog liječenja nastaju nakon transfuzija svih krvnih pripravaka. Mogu biti blage ili prolazne, rjeđe su trajne ili one koje uzrokuju bolesnikovu smrt. One su često posljedica ljudske pogreške na odjelu te je zbog toga prije započinjanja svake transfuzije obavezna dobra identifikacija kako bolesnika tako i krvnog pripravka. Karakteristično je da nuspojave u najvećeg broja bolesnika nastaju rano u tijeku transfuzijskog liječenja pa ih je potrebno uočiti i ispravno na vrijeme reagirati.
POSTUPNIK PRIJE LIJEČENJA KRVNIM PRIPRAVCIMA:
- Identifikacija bolesnika prilikom uzimanja uzorka krvi za prijetransfuzijsko ispitivanje
- Identifikacija bolesnika prije same transfuzije
- Provjera podudarnosti nalaza krvne grupe bolesnika s krvnom grupom i naljepnicom „Križna proba za“ na
krvnom pripravku
- Mjerenje krvnog tlaka i tjelesne temperature bolesnika
- Boravak uz bolesnika
