Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Zavod za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i liječenje boli
Kronična zdjelična bol – neprepoznat ili zanemaren problem?
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Kronična zdjelična bol (eng. - Chronic Pelvic Pain- CPP) je povremena ili stalna bol u donjem abdomenu ili zdjelici koja traje najmanje 3 ili više mjeseci, a nije nužno povezana s menstrualnim ciklusom ili spolnim odnosom. Neka međunarodna istraživanja pokazuju da , ovisno o definiranim postavkama, prevalencija varira od 2-27% žena starih između 18 i 50 godina. Dakle, možemo smatrati da jedna petina žena generativne dobi pati od CPP-a. CPP za posljedicu ima značajan pad kvaliteta društvenih, obiteljskih i produktivnih aktivnosti.
Žene koje ne znaju pravi urok svojih tegoba ili šute o njima izbjegavaju društvene kontakte, gube samopouzdanje, neshvaćene su, sve povučenije i sklone depresiji.
Posljedično tome, sve teže ispunjavaju profesionalna očekivanja, a njihov obiteljski život trpi na više razina. Samo uski krug zdravstvenih profesionalaca ozbiljnije pristupa problemu CPP-a. To se očituje na način da se simptomi nastanka CPP-a kasno definiraju, najčešće kada je kronicitet već nastupio. Čak i tada, pacijentici je rijetko omogućena multidisciplinarna i vrlo detaljna dijagnostika.
CPP zahtijeva strpljenje, razumijevanje i suradnju pacijenta i zdravstvenog osoblja, kako u dijagnostici tako i pri tretiranju.
Detaljna anamneza i pregled ključni su za utvrđivanje dijagnoze koja je često višeslojna jer ne mora biti zahvaćen samo jedan zdjelični organ.
Liječenje je multidisciplinarno – fizikalno, medikamentozno, kirurško i kognitivno.
Medikamentozna terapija je multimodalna, uzimajući u obzir sve aspekte bola.
Ključne riječi: kronična zdjelična bol, utjecaj CPP-a kod žena, dijagnostika, liječenje boli
Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Procjena agitacije i sedacije kod bolesnika u JIL-u pomoću RASS skale
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Jedinica intenzivnog liječenja visoko je diferentno radilište gotovo uvijek osvijetljeno umjetnim svjetlom, prožeto različitim zvukovima alarma, buke, žamora, koraka koji nisu uvijek tihi i odmjereni već su vrlo često užurbani i hitri. Uslijed svih tih zvukova, raznoraznih drenaža, cijevi, invazivnog i neinvazivnog monitoringa i drugih pomagala, teško je postići harmoniju i mirno okružje za bolesnika. Stoga je kod većine bolesnika u JIL-u prisutan nedostatak sna i uznemirenost, osobito kod onih na strojnoj ventilaciji. Ti bolesnici pokazuju znakove agitiranosti, borbenosti, agresivnosti i nesuradljivosti. Kako bi se ta stanja izbjegla, većina bolesnika dobiva lijekove za sedaciju, međutim da bi se postigla odgovarajuća razina sedacije svakog bolesnika ponaosob, danas se u jedinicama intenzivnog liječenja diljem svijeta koriste razni instrumenti za procjenu agitacije i sedacije bolesnika, najčešće kod bolesnika na strojnoj ventilaciji. Jedan od instrumenata je RASS skala (Richmond Agitation-Sedation Scale) koju je osmislio tim liječnika, medicinskih sestara i farmaceuta. Richmodova skala agitacije-sedacije (RASS) pruža 10 dobro definiranih razina podijeljenih u dva različita segmenta, uključujući kriterije za razinu agitacije i sedacije. Procjena sedacije omogućuje kontinuirano praćenje bolesnikovog odgovora na sedaciju što može imati pozitivan učinak na duljinu boravka u jedinici intenzivnog liječenja kao i troškove liječenja. Agitacija se opisuje kroz 4 razine, pri čemu je tjeskoba najniža razina, a borbenost i nasilno ponašanje prema osoblju najviša razina.
RASS skala ima 10 točaka u rasponu od -5 do +4. Točke od -1 do -5 označavaju razine sedacije, a točke od +1 do +4 opisuju razine uznemirenosti ( agitacije). U sredini se nalazi točka „0“ koja podrazumijeva budnog, mirnog i suradljivog bolesnika.
Cilj ovog rada je prikazati RASS skalu i njenu primjenu u jedinici intenzivnog liječenja te njezin utjecaj na sestrinsku skrb.
NIV, punog naziva neinvazivna mehanička ventilacija, definira se kao ventilacijska potpora koja
djeluje kontinuiranim pozitivnim pritiskom u dišnim putevima pri čemu nije potrebna primjena
endotrahealnog tubusa, laringealne maske ili endotrahealne kanile. Najčešće se primjenjuje kod
djece s akutnom ili kroničnom respiratornom insuficijencijom, neuromišićnim bolestima,
srčanom insuficijencijom itd. Neki od nedostataka NIV-a su: gubitak zraka, konjuktivitis,
aspiracija želučanog sadržaja te pojava lezija na koži. Kontraindikacije za primjenu NIV-a su
brojne, a popis se neprestano nadopunjuje. Kako bi se izbjegle komplikacije i povećala
uspješnost, od iznimne je važnosti procjena kliničke slike svakog djeteta pojedinačno, dobro
poznavanje potencijalnih rizika i razumijevanje na koji način djeluje NIV. U provođenju i
uspješnosti liječenja NIV-om sudjeluje iskusan tim liječnika, fizioterapeuta i medicinskih
sestara/tehničara.
Medicinska sestra/tehničar ima bitnu ulogu u provođenju kontinuiranog monitoringa,
zdravstvene njege kroz koju uočava tjelesne, psihičke i emocionalne promjene kod djeteta te vrši
edukaciju roditelja i djeteta (ovisno o djetetovoj dobi).
Prikaz slučaja predstavlja dječaka od 14 godina koji boluje od akutne pneumonije,
neuromuskularne bolesti, kronične respiratorne insuficijencije, desnostrane torakalne skolioze,
kroničnog hepatitisa B te pothranjenosti. Nakon što je 11 dana proveo na mehaničkoj ventilaciji,
stavljen je kratkotrajno na HFNC (dva dana) što nije dobro podnosio a potom na neinvazivnu
mehaničku ventilaciju nakon kojeg mu se zdravstveno stanje poboljšalo.
Svrha rada je uz osnovni cilj, približiti pojam neinvazivne mehaničke ventilacije u djece, ukazati
na probleme s kojima se svakodnevno susreću djeca koja boluju od raznih bolesti, a NIV im u
istome može pomoći te pobliže opisati iznimnu važnost medicinske sestre/tehničara u toj ulozi.
Ključne riječi: neinvazivna ventilacija, ventilacija, dijete, medicinska sestra
Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Bol i liječenje boli
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Bol je neugodni, osjetilni i emotivni doživljaj povezan sa stvarnim ili mogućim oštećenjem tkiva ili opisima u smislu takvog oštećenja. Ona je uvijek subjektivna. Također, bol je što god osoba koja je doživjela kaže da jest i postoji kad ona kaže da postoji. Često se opisuje kao peti vitalni znak. Postoji akutna i kronična bol; akutna je ona koja je najčešće pokazatelj da u organizmu nešto nije u redu dok kronična traje duže od tri mjeseca i prisutna je u kroničnih bolesti i ozljeda. Prema mehanizmu nastanka razlikujemo nociceptivnu somatsku i visceralnu, te neuropatsku bol, dok ju prema uzrocima dijelimo na nemalignu i karcinomsku. Procjenjuje se u mirovanju, pokretu, kašlju i dubokom disanju. Bitna je lokalizacija boli, trajanje, intenzitet i učestalost pojave boli. Ne osjećaju svi ljudi bol na isti način. Zato je bol nemoguće izmjeriti, a dobra procjena boli u smislu intenziteta i vrste doprinosi boljem načinu rješavanje iste. U skladu s tim najčešće se koriste numerička ljestvica intenziteta gdje bolesnik jakost boli izražava u brojkama. Nakon primjene analgezije, bitno je preispitivanje bolesnika i utvrđivanje ishoda. Čest je slučaj da se ne provodi procjena bola, i da se bol liječi samo na zahtjev pacijenta. Liječenje boli kao najbitnija stavka ima za cilj uklanjanje te prevenciju ponavljanja boli. Najčešće se liječi analgeticima, ali postoje i nefarmakološke metode liječenja poput fizikalne terapije, akupunkture, psihoterapije itd. Postoje tri skupine analgetika sa različitim mehanizmima djelovanja; paracetamol i nesteroidni antireumatici, opioidni i opioidima slični analgetici, te pomoćni lijekovi (koji se inače koriste za neka druga stanja). Postoperativna bol prilično je značajna i svakodnevna obzirom na broj kirurških zahvata diljem svijeta. Istraživanja pokazuju da 80% pacijenata doživi akutnu postoperativnu bol, a njih 86% ocjenjuje bol kao umjerenu i tešku. Svjetska zdravstvena organizacija smatra liječenje boli osnovnim ljudskim pravom, te se navedeno upravo uzima kao mjerilo za kvalitetu bolničke skrbi.
Klinički bolnički centar Zagreb, Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Razvoj reanimacijskog tima na KBC Zagreb
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
Kardiopulmonalna reanimacija je skup postupaka koji se provode kao mjera oživljavanja kod pacijenata koji su doživjeli iznenadni zastoj srca i disanja. Kardiorespiratorni arest je akutno i po život opasno stanje ukoliko se brzo ne pristupi kardiopulmonalnoj reanimaciji. Obzirom da moždana smrt nastupa nakon 5 minuta hipoksije moždanog tkiva, cijeli postupak zahtjeva brzinu, spretnost i znanje. Zbog porasta broja kardiovaskularnih bolesti i sve učestalije invazivne obrade pacijenata, češće su ugrožene i vitalne funkcije istih što zahtjeva brzu reakciju medicinskih sestara s ciljem očuvanja i unapređenja kvalitete života svakog pacijenta. Za uspješan ishod reanimacijskog postupka bitno je što prije započeti kardiopulmonalnu reanimaciju. Obzirom na svakodnevne izazove i učestalost potrebe za reanimacijskim postupkom, potrebna je kontinuirana edukacija medicinskih sestara/tehničara.
Razvoj reanimacijskog tima na KBC Zagreb započeo je 2014. godine i utemeljen je na Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje. Reanimacijski tim za cilj ima pružanje naprednih postupaka oživljavanja te uspostavljanje srčane aktivnosti i disanja. Tim čine liječnik anesteziolog specijalist ili specijalizant te dvije medicinske sestre/ tehničara koje rade na Odjelu za anesteziju i intenzivno liječenje kardiokirurških i vaskularnih pacijenta. Razvoj reanimacijskog tima išao je u okviru edukacijskog programa za temeljne postupke oživljavanja u koji su uključeni svi radnici KBC Zagreb.
Kontinuirana edukacija je imperativ u povećanju znanja i vještina u kardiopulmonalnoj reanimaciji. Važnost edukacije odnosi se na postupke medicinskih sestara i tehničara u prepoznavanju pacijenata koji imaju povećani rizik za zastoj srca i pluća kao i mjerama za prevenciju i poduzimanje odgovarajućih postupaka temeljenih na aktualnim svjetskim standardima. Razvojem reanimacijskog tima unaprijedili su se procesi rada, poboljšali ishodi reanimacijskog postupka te unaprijedila edukacija zdravstvenog i nezdravstvenog osoblja.
Ključne riječi: reanimacijski tim, reanimacija, organizacija, medicinska sestra
Željka Lubina, Maja Strauss Patko, Tomislav Viculin
Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Ekoteh dozimetrija d.o.o.
Kako osigurati kvalitetu ozračenih krvnih pripravaka?
''14. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 24.-27. lipnja. 2021.
UVOD: Reakcija presatka protiv primatelja uzrokovana transfuzijom (engl. Transfusion-Associated Graft-versus-Host Disease, TA-GvHD) je komplikacija transfuzijskog liječenja staničnim krvnim pripravcima (KP) koji sadrže vijabilne T-limfocite. Za rizične skupine bolesnika TA-GvHD se uspješno prevenira izlaganjem KP djelovanju X-zračenja u dozi od 25-50 Gy čime se inhibira proliferativni odgovor transfundiranih T-limfocita.
CILJ: Prikazati postupke osiguranja kvalitete u proizvodnji krvnih pripravaka ozračenih X- zrakama.
MATERIJALI I METODE: U Banci krvi Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu stanični KP se ozračuju pomoću rendgenskih aparata za ozračivanje KP (engl. blood irradiator – BI): Raycell Mk2 (Best Theratronics, Kanada) i Radgil 2 (Gilardoni, Italija).
REZULTATI: Postupci koji imaju za cilj osigurati propisanu kvalitetu ozračenih KP su od velike važnosti za sigurnost bolesnika i u tom smislu se provodi:
1. Utvrđivanje radnih parametara uređaja potrebnih za isporuku doze od 25-50 Gy, a radi se mjerenjem brzine apsorbirane doze u referentnom položaju pomoću standardnih dozimetrijskih sustava uvažavajući preporuke proizvođača i poštujući zakonske propise te koristeći usluge stručnjaka za medicinsku fiziku i ovlaštenih servisa.
2. Mapiranje distribucije apsorbirane doze i identificiranjem raspona i lokacije maksimalne (Dmax) i minimalne doze (Dmin) zračenja u spremniku čime se dobiva potvrda da svaki dio volumena ozračenog KP dobiva dozu zračenja u preporučenom rasponu.
3. Monitoriranje, dokumentiranje i arhiviranje podataka o ozračenim KP i parametrima, fazama i kritičnim točkama ciklusa ozračivanja.
4. Korištenje indikatora zračenja.
5. Educiranje djelatnika za rad na BI s usmjerenošću na stjecanje kompetencija.
6. Provođenje kontrole kvalitete ozračenih KP.
ZAKLJUČAK: Osiguranje kvalitete ozračenih KP zahtijeva provođenje mnogobrojnih postupaka vodeći računa o preporukama proizvođača BI, važećem Zakonu o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti, važećim Pravilnicima radiološke sigurnosti i Zakonu o krvi i krvnim pripravcima prateći svjetske i europske trendove i standarde.
Ključne riječi: osiguranje kvalitete, ozračeni krvni pripravci
