Autori: Sonja Kalauz, Valentina Krikšić
Ustanova zaposlenja: ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE ZAGREB, USTANOVA ZA ZDRAVSTVENU NJEGU I REHABILITACIJU U KUĆI – DOMNIUS, ZAGREB
Ključne riječi: život, smrt, svetost života, etika kvalitete života
Kongres/Simpozij: ”11. Međunarodni kongres HDMSARIST-a”
Mjesto i vrijeme održavanja: Šibenik, 19.-22. travnja 2018. godine
Temeljna pitanja filozofije kroz povijest, ali istovremeno i pitanja koje ljudi postavljaju sami sebi su: tko je čovjek? (Tko sam ja?), odakle dolazi? (Tko sam i gdje sam bio prije?) i kuda ide? (Što mogu očekivati?). Tko je čovjek? – pitanje je neraskidivo povezano s pitanjem smisla života, a pitanja – Što je bol?, Što je patnja?, Što je umiranje?, Što je smrt? – sa svoje su strane neraskidivo povezana s pitanjem – Tko je čovjek? Kako uopće objasniti jedinstvena obilježja ljudskog uma: posljedicama slučajnih mutacija i prirodnim odabirom, vjerovanjem da je vrhovno biće ili božanstvo kreiralo čovjeka, Zemlju i Svemir ili vjerovanjem da je cijela priroda kao i živa stvorenje Božji odraz, a čovjek na najviši i najposebniji način? Naravno, pitanje svih pitanja, u razmatranju onoga što čovjek jest, pitanje je – Što je uopće život? Jeli život specifičan oblik organizacije materije, u kojem ona oblikuje funkcionalne metaboličke cjeline što imaju svojstva samoodržanja, samoorganizacije, razmnožavanja i evolucijske adaptacije, koristeći pritom energiju i kemijske spojeve iz okoliša ili je život, Zemlja, Svemir kreacija nekog vrhovnog bića ili božanstva. Sam događaj se može promatrati ili kao čin kreacije, stvaranja (‘ex nihilo’) ili nastajanje iz prethodnog kaosa (‘demiurg’). Pri tome neki kreacionisti ističu duhovnu narav ljudskih bića, tvrdeći da je duhovna narav osnova cijele prirode, i proglašavajući ostala gledišta materijalističkim ili ignorantnim prema duhovnim konceptima. Dvojbe oko pojmova, načela i hipoteza korištenih unutar područja i dosega znanosti o živome i opravdanosti uporabe različitih metodoloških alata te filozofskih implikacija ponuđenih odgovora, upućuju na nedostatak čvrstih argumenata. Neki filozofi kažu da je rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena” (L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, nav. dj., 6.52 (str. 187-188). Nasuprot pitanja – što je život i kako je nastao, dolazi i vječno pitanje kao njegova čista negacija – Što je smrt? Smrt je predmet mnogih filozofskih, mitoloških, religioznih, estetsko-umjetničkih i etičkih rasprava. Platon je u Fedonu tvrdio da je smrt samo odjeljivanje duše od tijela, ali i radikalni uvjet apsolutne spoznaje: samo potpuno odvojena od tijela, duša se ponovno može uzdignuti do razine čistoga nadosjetilnog zrenja ideja. Epikur je zastupao mišljenje da ovozemaljska fizička smrt znači ujedno i prestanak svih ljudskih psihičkih funkcija. On ističe da prema smrti možemo biti potpuno ravnodušni: Navikavaj se na misao da se smrt nas ništa ne tiče. Jer svako dobro ili zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja (…) Dakle, najstrašnije zlo, smrt, ništa nas se ne tiče, jer dokle god mi postojimo nema smrti, a kad smrt dođe, nas neće više biti. Ona se, dakle, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.” Toma Akvinski i Duns Scotus ističu tezu kako je smrt povratak tijela materiji iz koje je stvoreno, a duše – povratak u život vječni. Današnja znanstvena medicina smrt definira kao stanje organizma nakon prestanka rada vitalnih organa (srca i mozga). Sasvim je razvidno da ni prije, a ni danas nema jasnih spoznaja o tome tko je čovjek, a posljedično nema odgovora o tome kako je nastao život i kuda odlazimo (ako?) nakon smrti. Moderno doba, budući da postoji spoznajnost o životu sada (!?) stavlja ispred ljudi temeljnu dvojbu: „imati život”/ (having a life) ili imati „ život vrijedan truda” /having a a worthwile life. Budući da se tradicionalna etika ljudskog života temelji na konceptu svetosti života ovakve dvojbe je dovode na sam rub ponora. Naime, teološko i filozofsko shvaćanje svetosti života podrazumijeva shvaćanje da svaki ljudski život ima unutarnje dostojanstvo, vrijednost i svetost koja ga razlikuje od ostalih živih bića na svijetu. Sam pojam svetost ne podrazumijeva ono onostrano i nadnaravno, nego se naglašava posebna važnost i status ljudskog života, sve dok života ima. Nasuprot tradicionalne etike, etika kvalitete života ljudski život vrednuje prema njegovoj ostvarenosti i kvaliteti – jeli osoba realizirala sebe, koliko je važna u društvu ….. Vrednuje li se smrt neke osobe kao veći ili manji gubitak …. život je vrijedan ili nevrijedan onoliko koliko to sama osoba iskazuje. Ako osoba smatra da je njezin život vrijedan, onda on to doista jest, a ako osoba smatra da njezin život nije vrijedan, onda on doista nije. Harris J. smatra (Euthanasia and .. str. 11.) da je u prvom slučaju ubiti osobu potpuno pogrešno, dok u drugom slučaju to nije. Kvaliteta života zapravo je najdiskutabilnija u kontekstu eutanazije, odnosno u situacijama kada se na temelju parametara kvalitete života odlučuje doslovno o prekidu ili nastavku života neke osobe.