Sonja Kalauz, Biljana Kurtović, Cecilija Rotim
Zdravstveno veleučilište, Zagreb, KBC ''Sestre milosrdnice'', Zagreb
duhovnost, holistički pristup, duhovni distres
''10. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 20.-23. travnja 2017. godine
Već od prapovijesti od medicinskih sestara se očekivalo da provode sveobuhvatnu, holističku
zdravstvenu njegu bolesnika, što je uključivalo individualizirani, integrirani i cjeloviti pristup ukupnoj
skrbi. Holistički pristup podrazumijeva promatranje, doživljavanje i zbrinjavanje čovjeka u vrlo
širokom kontekstu, kao jedinstvenu i neponovljivu cjelinu – unutar koje su uzajamnom i
uravnoteženom odnosu: tijelo, um i duh. Holizam u liječenju i zdravstvenoj njezi bolesnika najbolje je
definirala Cathie Guzzeta (1988.) kao: vrlo osjetljivi odnos između umijeća/iskustva i znanosti,
analitičkog pristupa i intuicije, darovitosti i znanja, u kojem se između različitih alternativa treba
odabrati ona koja će osigurati ravnotežu i međusobnu povezanost između fizičkog tijela, uma i duše
čovjeka. Florence Nightingale je bila prva medicinska sestra koja je u prvom profesionalnom
sestrinskom kurikulu istaknula važnost holističkog pristupa u zdravstvenoj njezi, spajanjem
duhovnosti i znanosti. Ona je vjerovala da je zdravlje dinamičan proces i da oporavak od bolesti, tuge
ili nesreće ovisi o uspostavi harmonije između tijela, uma i duše čovjeka, te da duhovnost (unutarnji
sklad duha ili duše postoji u svakom ljudskom biću, a vjera ili vjerska pripadnost je osobni izbor) nije u
oprečnom odnosu sa znanošću. U 20. stoljeću medicina i sestrinstvo su se velikim dijelom orijentirali
prema znanstvenim dostignućima i tehnologizaciji, pa je duhovnost, kao vrlo značajna dimenzija
svakog čovjeka, bila uvelike zapostavljena. Zbog toga su danas rezultati velikog broja istraživanja u
svijetu pokazala da čak dobro obrazovane, vješte i iskusne medicinske sestre vrlo često osjećaju
nelagodu i nesigurnost u rješavanju problema nastalih u duhovnoj dimenziji bolesnika. Najčešće se
spominje nekoliko razloga za to: 1) nejasnoće u poimanju i razlikovanju pojmova: duhovnost – religija
– vjera; 2) nedostatak znanja i vještina za kvalitetnu procjenu duhovnih potreba te vrstu intervencija
koje se trebaju i mogu provesti/kompetencije, 3) nedovoljno jasna granica u kompetencijama svakog
člana multidisciplinarnog tima u prepoznavanju i rješavanju duhovnih potreba čovjeka 4) konflikt
odgovornosti/kompetencija među profesijama čiji je jedan od temeljnih zadataka - duhovna skrb/tko,
što, kada i gdje, 4) pojačana sekularizacija društva i vjerska netolerancija/različitost sustava
vrijednosti. Konfuzija i nedorečenost u području odgovornosti zdravstvenih radnika mogu dovesti do
razvoja spiritualnog/duhovnog distresa kod bolesnika, što se u značajnoj mjeri može negativno
odraziti na ishode ukupne zdravstvene skrbi. Upravo zato, medicinske sestre bi kao profesionalci
trebale biti dobro informirane, vješte i sigurne u provođenju zdravstvene njege, razumjeti značenje i
važnost duhovnosti kao ravnopravne dimenzije egzistencijalnog totaliteta svakog čovjeka.