Autori: Irena Kovačević, Valentina Krikšić, Adriano Friganović, Štefanija Ozimec Vulinec, Boris Ilić, Sanja Ledinski Fičko
Ustanova zaposlenja: ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE ZAGREB, USTANOVA ZA ZDRAVSTVENU NJEGU I REHABILITACIJU U KUĆI – DOMNIUS, ZAGREB, KBC ZAGREB, ZDRAVSTVENO VELEUČILIŠTE ZAGREB
Ključne riječi: kritično oboljeli, visoka tehnologija u JIL-u, medicinska sestra u JIL-u, učinak dodira
Kongres/Simpozij: ”11. Međunarodni kongres HDMSARIST-a”
Mjesto i vrijeme održavanja: Šibenik, 19.-22. travnja 2018. godine
Pozadina: Biti bolesnikom u JIL-u je zastrašujuće, zbunjujuće, izazovno i strašno iskustvo. S druge strane biti medicinskom sestrom u JIL-u zahtjevno, složeno i izazovno. Napredak tehnologije i znanstvena otkrića rezultirali su znatnim promjenama na području skrbi za kritično oboljelog bolesnika. Fokus skrbi dramatično se mijenjao, kao i sestrinska skrb. Sestrinstvo u koraku s tehnološkim napretkom usmjereno je na liječenje bolesnika, što ostavlja manje vremena, energije i naglaska na fokus sestrinske skrbi.
Cilj rada je na osnovu pregleda literature iznijeti spoznaje o potrebi i dobrobiti dodira kod kritično oboljelih bolesnika u JIL-u.
Rezultati: Dodir je jedna od aktivnosti skrbi za bolesnika, koji donekle prožima sve aspekte skrbi u JIL-u. Dodir je nezaobilazan i neophodan dio zdravstvene njege, proces komunikacije ili pokazatelj brige za bolesnika i oduvijek je bio osnova sestrinske skrbi. Današnja tehnologija odvratila je medicinsku sestru od bolesnika. Sve je veći naglasak na manipulaciji s opremom u JIL-u, i uz sam krevet bolesnika, kako bi utjecali na fiziološko stanje bolesnika, a ljudski je kontakt sve manje naglašen. Temeljno pitanje je da li se potrebe kritično oboljelih bolesnika odgovarajuće rješavaju i u području potrebe ljudskog dodira. Okolinski čimbenici kao buka, temperatura, svijetlo ili tama, također su povezani s većom potrebom za dodirom. Osjećaj gužve, oprema visoke tehnologije i nedostatak bliskih osoba, kao i gubitak kontrole povećavaju želju i odgovor čovjeka na ljudski dodir. Medicinske sestre u ovom složenom okruženju često misle da je ljudski dodir previše jednostavan da bi bio učinkovita intervencija. Istina je baš suprotna, jer dodir je često najučinkovitija i najdostupnija intervencija (Goodykoontz, 1980).
Zaključak: Sve je jasnije da se treba brinuti i o fizičkim potrebama bolesnika, kako bi preživljavanje bolesnika kao kompletne osobe bilo optimalno. Taj odnos uma i tijela, ili psihosomatsko jedinstvo, nigdje nije vidljiviji kao u skrbi za kritično bolesne u jedinicama intenzivnog liječenja.