Vanja Ramljak, Elizabeta Kovačević
KBC ''Sestre milosrdnice'', Zagreb
bolesnik, medicinsko osoblje, neurokirurgija, komunikacija, stres
''10. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 20.-23. travnja 2017. godine
Znanje i umijeće kvalitetne komunikacije preduvjet su kvalitetnog djelovanja za mnoge profesije, no u
ovom slučaju naglasak je na medicinskim zanimanjima. Kvalitetna komunikacija zdravstvenih
djelatnika s neurokirurškim pacijentima temelj je za uspješno liječenje. Ona je važna jer je izravnim
kontaktom zdravstvenih djelatnika i pacijenata moguće postići zadovoljavajuću razinu suradljivosti
bolesnika, razviti odnos povjerenja, provesti ga kroz sustav liječenja, liječiti te naposljetku i izliječiti.
Neurokirurške bolesti mogu izazvati ozbiljne promjene u ponašanju pacijenata, koje se očituju
gubitkom nadzora nad dotadašnjim ponašanjem prema drugi osobama. Mnogi od tih problema s
kojima se susreću u radu zdravstveni djelatnici sa neurokirurškim pacijentima mogu biti privremeni,
ako su uzrokovani neki od stresora. (Kurtović, B. i suradnici. Zdravstvena njega Neurokirurških
bolesnika, 2013.) Povećane zahtjeve organizma nazivamo stresorima, a ti stresori izazivaju stres. Bez
obzira na to je li stresor povezan s poželjnim učinkom (eustress) ili neželjenim učinkom (distres),
javljaju se iste fiziološke reakcije.
Medicinska sestra/tehničar u svome radu dužni su prilagoditi se nastaloj situaciji sa pacijentom,
promatrati i bilježiti uočene promjene u ponašanja, uočavati da li se promjene događaju kad je
pacijent u okruženju više ljudi, uspostaviti odnos uzajamnog povjerenja, poslušati ga sa zahtjevima do
kraja, o svemu obavijestiti obitelj i nadležnog liječnika kako ne bi došlo do neželjenih incidenata.
Sestrinstvo je oduvijek predstavljalo humano zvanje, utemeljeno na plemenitoj tradiciji i praksi
njegovanja bolesnika i humanoj skrbi za nemoćne, siromašne, napuštene, što nije uvijek nužno
uključivalo znanje, ali je oduvijek zahtijevalo human, plemenit i etičan pristup skrbi (Vuletić, 2014).
Bolestan čovjek, izmučen bolovima i neizvjesnošću često je ljut. Ponekad tu ljutnju usmjerava na
medicinsko osoblje u kojima vidi izvor svoje patnje. Verbalno se ljutnja iskazuje kritikama, uvredama,
zahtjevima i prijetnjama. Jednom prepoz¬nata ljutnja kod pacijenta zahtijeva oprezan pristup
pacijentu. Osnovno pravilo je: ne pridružiti se pacijentu u ljutnji. Bez razlike u načinu ispoljavanja
ljutnje medicinsko osoblje mora ostati mirno i pacijenta mirnim glasom uvjeriti da terapeutski odnos
neće biti prekinut zbog toga što se dogodilo. Odnos između pacijenta i medicinskog osoblja mora biti
zasnovan na otvorenosti i poštenju.