Sonja Kalauz
Zdravstveno veleučilište Zagreb
zdravstvena njega utemeljena na dokazima, klinička stručnost, holistički pristup
''6. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 25.-28. travnja 2013. godine
O medicini utemeljenoj na dokazima govorilo se (više kroz filozofske
rasprave) već sredinom 19. stoljeća no još je i danas to vruća tema za sve
zdravstvene radnike, ostale stručnjake, pa i društvo u cjelini. Svoj je
procvat doživjela 70-tih godina prošlog stoljeća kada je Archibald Leman
Cochrane (1909–1988) skrenuo pozornost na nedostatak čvrstih
informacija o učincima zdravstvene skrbi. Referirao se na niz studija koje
su pokazale da se zdravstvena skrb na osnovu jasnih i nedvojbenih
znanstvenih dokaza provodi tek u 10% do 25% slučajeva, a da se sve
ostalo prepušta procjeni stručnjaka. Cochrane je naglasio potrebu da
zdravstveni djelatnici svoje intervencije i aktivnosti temelje na najnovijim
dostupnim znanstvenim dokazima i znanjima, predlažući randomizirano
kontrolirano ispitivanje kao zlatni standard. Nasuprot tome, kliničku
procjenu zdravstvenih djelatnika smatrao je najmanje vrijednim oblikom
dokaza, osim ako nisu potpomognuti znanstvenim istraživanjima.
S vremenom se tako i u području medicine i u području zdravstvene
njege pojavilo vrlo važno pitanje – kako razriješiti razilaženje u teoriji i
praksi utemeljenoj na dokazima iako i jedna i druga imaju zajednički cilj:
donošenje ispravne odluke i pronalaženje najučinkovitijeg rješenja za
postojeći zdravstveni problem. U osnovi jaz između teorije i prakse
zasnovane na dokazima u području znanosti i filozofije postoji još od
davnih dana. Racionalizam se postavlja nasuprot empirizmu. Dok
racionalisti tvrde da su ljudska osjetila ograničena te da se objektivna
stvarnost može spoznati samo mišljenjem (razumom, umom, intelektom),
empiristi stoje na stanovištu da je iskustvo temeljni izvor spoznaje (svih
znanja i pojmova). Tako teorija utemeljena na dokazima slijedi
racionalistički način promišljanja, dok praksa utemeljena na dokazima
prednost daje empirijskim spoznajama.
Zastupnici racionalističkog pristupa smatraju da zdravstveni djelatnici
često imaju različite stavove, različita mišljenja te da tako stručno vođena
skrb za bolesnike može varirati od kliničara do kliničara, od zdravstvene ustanove do zdravstvene ustanove, dok su zastupnici empirijskog pristupa
mišljenja da treba biti iznimno oprezan u krutoj primjeni istog standarda za
sve bolesnike, jer ni jedan bolesnik nije isti i ni jedna situacija nije ista.
Osim toga, neke ključne dimenzije prakse, kao što su etika i vrijednosti,
nemoguće je kvantificirati pa su upozorili na opasnost „tiranije putem
dokaza“. David Sackett, pionir medicine utemeljene na dokazima u svojem
članku Evidence based medicine: what it is and what it isn't, It's about
integrating individual clinical expertise and the best external evidence
(Sackett et all,1996) kaže:
„ Znanstveni dokazi u medicinskoj praksi ne mogu se koristiti kao „knjiga
recepata“ primjenjiva kod svakog bolesnika i u svim situacijama. To nije u
skladu s toliko isticanim individualiziranim pristupom u skrbi za bolesnika.
Dobra skrb zahtjeva integraciju najboljeg znanstvenog dokaza,
individualnu kliničku stručnost liječnika i poštovanje izbora (odluke)
bolesnika. To pretpostavlja integriranje individualne kliničke stručnost s
najboljim dostupnim kliničkim dokazom dobivenim sustavnim znanstvenim
istraživanjem. Znanstveni dokazi mogu informirati, ali nikada ne mogu
zamijeniti kliničku ekspertizu stručnjaka koja uključuje kliničko stanje
bolesnika, njegove sklonosti, stavove i vrijednosti te sve ostale čimbenike
koji utječu na tijek liječenja.
Dobri zdravstveni djelatnici koriste oboje: svoju kliničku stručnost i
dostupne znanstvene dokaze.“
Stoga valja naglasiti da teorija i praksa nisu nespojivi, te da jedna
nadopunjuje drugu. Klinička stručnost, iskustvo, individualiziran i holistički
pristup bolesniku uz primjenu najboljeg dostupnog znanstvenog dokaza
jest temelj profesionalne izvrsnosti svakog zdravstvenog djelatnika.