Cilj
Cilj rada bio je analizirati učestalost i vrstu reklamacija koje HZTM od dobrovoljnih davatelja krvi (DDK) zaprima na kvalitetu pruženih usluga, a sa ciljem procjene mjera za njihovim smanjenjem.
Metode
Retrospektivno su analizirane reklamacije DDK zaprimljene u 5 godina (2011-2015). Analizirana je njihova učestalost, područja djelatnosti na koje je zaprimljena reklamacija, te struktura podnositelja reklamacija obzirom na dob, spol i broj davanja krvi.
Rezultati
U analiziranom razdoblju zaprimljene su 33 reklamacije (6,9% svih reklamacija). Učestalost reklamacija u odnosu na broj DDK koji su pristupili davanju krvi bila je 0,007% (1/15172). Najveći udio reklamacija (11 ili 33,3%) odnosio se na organizaciju akcija davanja krvi, a slijede: postupak odabira davatelja (8 ili 24,2%), neadekvatna komunikacija djelatnika (6 ili 18,2%), postupak venepunkcije (2 ili 6,1%), nedostatak parkirnog prostora (2 ili 6,1%), a 4 reklamacije (12,1%) kategorizirane su kao „Ostalo“. Ukupno je reklamaciju podnijelo 38
DDK. Od 34 DDK za koje je dostupna informacija o spolu (4 anonimne), 12 su bile žene, a 22 muškarci. U odnosu na broj DDK koji su pristupili davanju krvi, više je reklamacija podneseno od strane žena (0,011%) nego muškaraca (0,005%). Prosječna dob davatelja koji su reklamirali kvalitetu usluga bila je 38 godina (usporedivo s ukupnom populacijom davatelja). Prosječni broj davanja u DDK koji podnose reklamaciju bio je 26.
Zaključak
Rezultati pokazuju kako DDK najviše reklamiraju uvjete rada na terenskim akcijama (prije svega temperatura u ljetnim mjesecima). Najveći broj reklamacija ovog tipa prijavljen je 2013. godine, nakon čega su intenzivirane aktivnosti na njihovom smanjenju. Zadovoljavajuće je niska frekvencija prigovora na tehniku izvođenja venepunkcije. Ljubaznost djelatnika od osobitog je značaja za transfuzijsku službu, zbog čega se upravljanju ovim tipom reklamacije pristupa s posebnom pažnjom.
Perkutana traheotomija (PT) je postupak otvaranja traheje koji se izvodi u JIL-u, na krevetu bolesnika, u svrhu ventilacije, oksigenacije i njege dišnog puta. Prva PT u OB Varaždin napravljena je 2005. godine. U razdoblju od 2005-2015 godine napravljena je kod 74 bolesnika, od čega je 55 muškog i 19 ženskog spola. Najmlađi bolesnik imao je 20 god, a najstariji 86 godina, prosječne životne dobi 49 godina. U odnosu na klasičnu kiruršku traheotomiju, perkutana traheotomija posljednjih je godina postala metoda izbora kod bolesnika koji su ovisni o mehaničkoj ventilaciji. Izvedba je jednostavna i brza, sam postupak traje oko 15 minuta, infekcije su javljaju veoma rijetko , a nakon odstranjenja kanile mjesto traheostome vrlo brzo zacijeli. Ona osigurava kvalitetnu zdravstvenu njegu bolesnika u JIL-u, omogućuje lakše odvajanje od
respirastora, skraćuje vrijeme boravka u JIL-u, a samim time i troškove liječenja.
U Klinici za traumatologiju Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“ posljednjih nekoliko godina prosječno se svake godine zbrine 700 ozljeđenih od opeklina. Opeklinske ozljede više se ne mjere samo stopom preživljavanja nego dugoročnom funkcionalnošću i estetskim izgledom pacijenta. Uspješno zbrinjavanje zahtijeva opsežno znanje o opeklinskoj bolesti i njenim potencijalnim opasnostima. Opeklina je oštećenje kože uzrokovane visokom toplinom, hladnoćom ili agresivnim kemikalijama na koži. Težina opeklina podijeljena je na stupnjeve: opeklina prvog do četvrtog stupnja koja predstavlja najteži slučaj. Zbrinjavanje ovisi o opsegu i dubini promjena, ali i lokalizaciji. Pravilno postupanje multidiscipliniranog medicinskog tima može biti izuzetno važno za preživljavanje ili daljni tijek liječenja. Medicinska sestra kao ravnopravni član tima sudjeluje od samog početka zbrinjavanja ozljeđenika od prijema u hitnu traumatološku ambulantu do odlaska pacijenta na odjel. Sestrinska procjena tijekom hitne faze zbrinjavanja usredočava se na glavne prioritete kao i kod bilo kojeg traumatološkog pacijenta. Hitna procjena inhalacijskih ozljeda, pregledavanje nosa, usta i ždrijela, postavljanje intravenskog puta, analgezija po ordiniranju liječnika, monitoring i naravno praćenje mentalnih promjena zbog mogućnosti hipoksije. Potrebno je ukloniti odjeću s ozljeđenika kako bi se smanjilo daljno oštećenje kože na način da se sprječava eventualno produbljivanje opeklinske rane. Opeklinsku ranu treba po mogućnosti držati bez daljnjeg zagađenja, ali svakako bez ikakvog čišćenja i umotanog u sterilne plahte do odlaska na odjel. Ozljeđenika je potrebno antitetanus procijepiti jer se radi o oštećenju kože i mogućnost zaraze je veća. Od iznimne je važnosti kod zbrinjavanja ovakvog ozljeđenika sposobnost, znanje, educiranost i provođenje vještina medicinske sestre jer se radi o vrlo teškim ozljedama koje zahtijevaju visok stupanj znanja i zbrinjavanja.
vratna kralježnica, kralježnična moždina, ozljeđenik, medicinska sestra
''9. Međunarodni kongres HDMSARIST-a''
Šibenik, 04.-07. travnja 2016. godine
Kralježnica je centar iz kojeg započinju svi naši pokreti, ona je okosnica kostura. Prijelomi kralježnice u medicini se smatraju teškim ozljedama kostiju jer pridonose visokom mortalitetu od nekada, a ponajviše jer su stvarale teške invalide koji nisu bili sposobni za samostalan život i i ovisni su o tuđoj pomoći. Vratna kralježnica sastavljena je od sedam kralježaka koji su poredani u niz i tvore kanal kroz koji prolazi kralježnična moždina. Iz kralježnične moždine odvajaju se živci koji su odgovorni za osjet i naravno pokretljivost tijela. Stoga prijelom vratne kralježnice vrlo je ozbiljna ozljeda gdje koštani ulomci mogu ozlijediti kralježničnu moždinu što dovodi do djelomičnog ili potpunog neurološkog ispada. Najčešći uzroci ozljede kralježnice su prometne nesreće, skok u vodu, pad s visine, tučnjava, strijelna rana i ubod nožem u vratnu kralježnicu. Važno je cijelo vrijeme imati na pameti da se kralježnična moždina može ozlijediti u trenutku ozljede, ali i samim pomicanjem tijela ozljeđenika, kao i kod nošenja. Stoga je vrlo važno znati postupati s takvim ozljeđenikm. Potreban je vrlo educiran medicinski tim koji može multidisciplinarno pristupiti takvom ozljeđeniku. Medicinska sestra mora imati visok stupanj educiranosti jer svaki krivi postupak kod zbrinjavanja ovakvog ozljeđenika može imati tragične posljedice. Neophodno je da medicinska sestra kao ravnopravni član tima kod zbrinjavanja ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice barata s odličnim vještinama, kao i iznimnim znanjem kako bi mogla dati svoj maksimum što je kod ovakvih ozljeda od krucijalne važnosti. Svake godine, statistički podaci ukazuju na povećanje broja ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice.U Klinici za traumatologiju Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“ u hitnoj ambulanti na petogodišnjoj razni u prosjeku je zbrinuto 1700 ozljeđenika s prijelomom vratne kralježnice. Što naravno i zahtijeva iznimnu educiranost i sposobnost medicinskih sestara kako bi se zbrinjavanje i moguće posljedice svele na minumum.
Politrauma je teška ozljeda najmanje dvaju različitih organa ili organskih sustava, od kojih je barem jedna smrtonosna. Politrauma je, primjerice, istovremena ozljeda glave i mozga uz ozljedu ekstremiteta, dok istovremeni prijelom kosti ruke i noge nije politrauma, nego multipla ozljeda. Politrauma spada u red najkompliciranijih stanja u kojima se ljudski organizam može naći. Za vrijeme proživljavanja politraume organizam prolazi cijeli niz patofizioloških procesa koji zahtijevaju iznimno znanje i vještine od osoba koje sudjeluju u liječenju i zbrinjavanju. U samo zbrinjavanje politraumatiziranog pacijenta uključen je cijeli tim koji je povezan sa hitnom pomoći, radiologijom , laboratorijem , transfuzijskom medicinom i operacionom salom. U kliničkom pristupu liječenju su vrlo korisni algoritmi, uz čiju pomoć nastojimo pravovremenim i točnim slijedom dijagnostičkih i terapijskih postupaka postići bolje rezultate uz smanjenje propusta i pogrešaka na najmanju moguću mjeru. Važnost moramo dodati i prostoru u kojem ćemo zbrinjavati takvog pacijenta te adekvatnom priboru.
Potrebna je stalna edukacija zdravstvenih djelatnika koji sudjeluju u zbrinjavanju, putem tečajeva traume i naprednog održavanja života, te je potrebno uvođenje smjernica tj. algoritama za zbrinjavanje politraumatiziranih pacijenta te pridržavanje SOP .Pridržavanje tih postupaka u zbrinjavanju politraumatiziranog pacijenta će smanjiti mogućnost vjerojatnih komplikacija , ubrzati oporavak pacijenta , smanjiti invalidnost i samim time i troškove liječenja u zdravstvenom sustavu. S toga vrlo je važno pristupiti politraumatiziranom pacijentu u sklopu tima , savjesno i odgovorno te ga zbrinuti na najbolji mogući način i pružiti mu profesionalnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.
